Sinoć sam sanjala san, Josipe.

Ali ne razumijem taj san, stvarno ga ne razumijem, a čini mi se da je bio o rođendanskom slavlju našeg sina. Mislim da je bilo to. Ljudi su pripremali taj događaj šest tjedana. Ukrasili su kuću i kupili novu odjeću. Išli su mnogo puta u kupovinu i kupili mnogo toga. Čudno je, međutim, da darovi nisu bili za našeg sina. Zamotali su ih u prekrasni papir i stavili ispod drveta. Da, Josipe, drvo u kući. Grane su bile pune sjajnih predmeta i nešto je bilo na vrhu. Mislim da je to bio anđeo. O kako divno! Svi su se smijali i bili sretni. Radovali su se darovima koje su međusobno dijelili. Dali su darove jedni drugima, ali ne i našem sinu. Mislim da ga čak nisu ni poznavali. Ni ime mu nisu spominjali. Zar nije čudno da ljudi rade sve to da bi slavili rođendan nekoga koga uopće ne poznaju. Imala sam strašan osjećaj da se naš sin pojavio na tom slavlju, bio bi stranac. Sve je bilo tako krasno, a ja sam opet htjela plakati. Kako žalosno za Isusa da ga ne žele na njegovoj vlastitoj rođendanskoj proslavi. Drago mi je da je to bio samo san.

Nepoznati autor