Franjo bijaše u svijetu, a ne od svijeta, duboko ukorijenjen u Bogu i Bog u njemu.
Gospodin u Franji i po Franji svjedoči svoju ljubav svim stvorenjima koja svojim postojanjem zahvaljuju Stvoritelju na darivanju blagoslova života. Franjin je život u klauzuri svijeta i svijetu klauzure koji zbližavaju s Bogom, bratom čovjekom i samim sobom. Franjo je oduvijek Glasnik velikog Kralja. I prije, nego ga Raspeti Gospodin pozva s Križa, Franjo u svojim lutanjima traži Lice Gospodnje. Franjina obitelji i prijatelji u susretu s njim osjećaju radost, sreću, tugu, dobrotu, potiče ih na razmišljanje, na što manje činjenje grijeha i grešaka, na djelotvornu vjeru, nadu i ljubav. Franjo u svijetu i svijet u Franji traže i nalaze vidljivi pečat nježne Božje ljubavi. Zahvaljujući Bogu i Franji svijet je dostojno mjesto za život čovjeka, a čovjek sa Stvoriteljem stvara život svijeta; dobri Otac povjerenjem dariva ljubljenu djecu. Darivamo li Ljubav ljubavlju?
Gospodin nas, kao i Franju i svoje učenike, šalje da idemo po svem svijetu navješćivati Evanđelje govoreći da je s nama do svršetka svijeta. Isus i Franjo bijahu i jesu u svijetu, a ne od svijeta. Što je s nama, njihovom braćom i sestrama? Jesmo li ja i Ti, brate moj, svjetlost svijeta i sol zemlje? Je li naš život svjedočanstvo za Ljubav? Živimo li prema svojim obećanjima i zavjetima u klauzuri svijeta i svijetu klauzure? Nama, članovima Franjevačkog reda i obitelji, svijet je samostan u kojem trebamo živjeti svoj poziv i poslanje: biti dobre osobe koje ljube Ljubav koja nije ljubljena. Je li nam u središtu srca Ljubav koja ljubi? Je li nam molitva razgovor s Bogom i hrana duše? Jesu li nam putokazi zapovijedi ljubavi?
Svijet je lijep, sretan i tužan, blizu i daleko, kao čovjek; naših je ruku djelo. Gradimo li kuću na stijeni ili temelje ukopavamo u pijesak? Jesmo li plodna zemlja ili suha smokva? Ima li u našim učionicama mjesta za Učitelja? Jesmo li vjerni franjevačkoj duhovnosti i karizmi? Je li klauzura našeg samostana darivani blagoslov odgovorne slobode ili omeđeni i beskrajni prostor osobnih i zajedničkih tamnica i bespuća? Svjedoci smo bliskosti i blizine Boga i čovjeka, ljudi međusobno, lijepog suživota svih stvorenja. Na žalost, svjedočimo tužnim i ružnim doživljajima i zbivanjima (u nama i) oko nas, u svijetu koji postaje ili već jest mjesto opasno po život, čovjek zbog čovjeka (i u čovjeku posta)je ugrožena vrsta, divljač za odstrel ili progonjena zvijer. Zar je uistinu čovjek čovjeku vuk; je li onda vuk vuku čovjek? Franjo ljubi braću gubavce i pripitomljava brata vuka; raduje se i tuguje sa sretnima i tužnima. Zbog nas i s nama sretne su, zadovoljne i trpe osobe velike u malenosti služenja; da nema najmanjih od najmanjih ne bi bilo komadića raja na zemlji.
U mojoj su i tvojoj klauzuri svijeta, sestrice moja, dječje oči, cvijeće, zvijezde, blagoslov oca i majke, braća i sestre, prijatelji. Tvoj je i moj samostan mjesto susreta mira i dobra u jaslicama srca, postajama križnog puta, sjeni Križa u svjetlu Uskrsa. Naš je svijet klauzure ponizna i ustrajna molitva u tišini srca blagoslivljana skromnim djelima malih velikih ljudi kojima ne zna ljevica što radi desnica; Gospodin poznaje klaustore naših samostana, zove nas i šalje braći i sestrama radosno svjedočiti Radosnu vijest.
Vječni je zaljubljenik radosni svjedok Radosne vijesti. Franjo djelima propovijeda Evanđelje i kada je potrebno koristi riječi. Od početka sluti i poslije potpuno shvaća i srcem prihvaća da Gospodar dariva više nego sluga; mijenjajući sebe mijenja svijet: ide težim i jedino dobrim putem, živi slobodu Božjeg djeteta u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Ima li u našem životu i svijetu mjesta i vremena za krepost hrabrosti? Osvajamo li sebe i svijet neprolaznim vrijednostima dobrote? Gradimo li klauzuru svijeta mostovima prijateljstva, bratstva, ljubavi? Ima li u našem svijetu klauzure mjesta za druge i drugačije, za prihvaćanje i življenje jedinstva različitosti? Rušimo li u našim samostanima zidove nepovjerenja, mržnje, ravnodušnosti, loših misli, grubih riječi, krivih djela, namjernih propusta, sebičnih želja, samoće, napuštenosti, osamljenosti? Sadimo li u klaustore samostana cvijeće vjere, nade i ljubavi? Franji i Klari cvjetaju i ruže u snijegu. Što, kada i kako nama cvjeta?
Dobro je, blagoslovljeno i lijepo biti čovjek, graditi bolji svijet otvoren darovima života koji slavi i hvali svoga Stvoritelja. Trebamo kao Isus i Franjo živjeti u klauzuri svijeta na Putu Istine i Života, tako je čovjek čovjeku brat, sve stvoreno braća i sestre, zemlja se primiče nebu i svijet predvorje raja.
Ljerka Mikić
