Dugo izbjegavam napisati ove retke jer znače da ih zadnji put pišem kao Framašica.
S najvećim F koje može postojati. Priča koju je Frama ispisala u mom životu ostat će urezana u meni zauvijek. Nisam ni zamišljala što sve može jedno Evo me!
Približavajući se zadnjim danima, razmišljala sam koliko toga sam dala bratstvu. Svaki utorak navečer, ponekad cijelu subotu (jer ne-daj-Bože ostati u Franjevačkoj samo na jednoj sekciji), svoje vrijeme i trud, ljubav i volju, sigurno i suze i prepirke, talente i monologe. Ništa puno. Ali kad pogledam unatrag i vidim sebe sada, i zapitam se što je Frama dala meni, postidim se.
Moja braća i sestre najveći su i prvi dar. Ljudi koji su me nosili i naučili da je dobro biti različit i prihvaćati sebe i druge, baš takvima kakvi jesmo, slabi, mali i obični, a opet dovoljno veliki da nam je Otac Bog. Franjo mi je poklonio prijatelje do kraja života, i nekoga posebnog, s kojim otkrivam što to znači Ljubav u dvoje. Poklonila mi je pouku da savršenije volim svoje najbliže.
Životne lekcije i putokazi jedan su od dragocjenih darova koje također nosim sa sobom. Sadržane u poglavljima sekcija u kojima sam razvijala svoje talente upoznavajući i druge i sebe, animatorstvu koje me ohrabrivalo da radim na sebi i da uistinu oduševljavam za Isusa, vijeću koje me poučilo kako u bratstvu nikad ne postoji ja, nego uvijek i zauvijek mi; primanja, a zatim i obećanja, koja su me izazivala da svaki dan budem bolja i da se preispitujem živim li ono obećanje da svoju mladost posvećujem Kristu, živeći Njegovo Evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži, spremno se odazivajući na svaki poziv dobra, crpeći snagu iz Euharistije. Trenuci suza i boli, sada kada pogledam, bili su samo moja krivnja, jer nisam znala živjeti bratstvo i dati sebe bez traženja ičeg’ zauzvrat.
Ono nešto neprocjenjivo što sam od Frame naučila je tko je i što je Ljubav. Jedan obični asiški momak, lakrdijaš svojih vremena, uspio je preko noći okrenuti moj život i usmjeriti ga na pravi Put. I šta će bola’ Franjo, rekli bi moji Mostarci? Sve će Franjo kad ga odlučiš upoznati. Ne ono, ja sam framaš jer kad Frama ide negdje, lijepo mi je i jedemo, nego kad u tišini svoje sobe pričaš s Njim pitajući: Njofra, što On želi da učinimo?
Vjerujte mi, vrijeme u Frami je proletjelo prebrzo. Ni sama ne znam kako je to, eto, već gotovo. Ne želim plakati, jer me Frama naučila da za sve postoji određeno vrijeme, pa tako i za kraj. Srećom naučila me i prihvaćati i ono što mi se ne sviđa. Vjerujem da ću jednoga dana posvetiti cijelu knjigu onoga što Frama uistinu daje kad joj se samo malkice otvoriš, ali za sada neka ovo bude tek mali pokušaj, pisan zamućenim pogledom i knedlom u grlu.
Framaši moji dragi, ako ste na Framu došli iz bilo kojeg razloga, postoji smisao zašto ste tu. Možda ga ne vidite sada, ali on postoji. Ustrajte i živite svoj poziv! U ovom ludom svijetu ima mjesto gdje možeš biti pijan od radosti i napušen od bratske ljubavi, tamo gdje zaboraviš uzeti mobitel satima, gdje nije bitno koliko lajkova ili followersa skupiš, tamo gdje si prihvaćen i voljen takav kakav jesi, gdje možeš biti ti, gdje je dozvoljeno raditi pogreške i biti nesavršen, bez posljedica mamurluka. Mjesto na kojem se osjećaš kao superman kad obučeš najdražu majicu. Gdje se unatoč svemu, iznova vraćaš i puniš baterije za svakodnevne borbe. Eh…
Sve ono što sam ja danas, uistinu zahvaljujem Frami. I sada kada je gotovo s tim poglavljem života, znam, da je ono tek početak nečeg većeg.
I već sad u glavi lete slike zvonika, Campanile raje, polusatnog grljenja kad dođeš na susret, zdravice prije predstava, Ivanšin zagrljaj, Šajino „Bit će to sve dobro!“…
Framo Mostar, hvala ti!
Antonia Gašpar
Preuzeto s frama-hercegovina.com
