Sada zažmiri i zamisli: "Ideš ulicom i sretneš starca, zaustaviš ga i zamoliš za minut njegovog vremena.
On zastade i ispuni ti želju, jer vidi u tvojim očima da ti je to potrebno. Napokon postaviš mu pitanje: " Što je Frama?" Ali njegov blijedi pogled je dovoljan, on ne zna. Ne trudi se više, samo nastavi hodati."
Naglo otvoriš oči i osjetiš razočarenje, jer dopustila si da tvoja mašta ne prepozna Framu. I želiš nazad u maštu naći odgovor. Opet sklopiš oči i vratiš se u svijet koji živi u tvojoj glavi. Ovaj put nešto je drugačije, ovaj put želiš odgovor.
"I opet si na ulici, hodaš prema njezinom kraju, u susret ti dolaze dvije žene, glasne su, čuješ šta pričaju i prođu te trnci, ogovaranje, psovka...
Osjetiš još jaču želju da im postaviš pitanje, ali ne slutiš razočarenje, jer u dubini srca želiš da ti baš one kažu pravi odgovor. I dobiješ odgovor, ali pogrešan. " Ah, to su oni luđaci, stalno su u crkvi i samo se mole."
Osjetiš suze na obrazima, i drugi put si dopustila svojoj mašti pogrešan odgovor. Već plačeš i ne možeš da zaustaviš suze, jer boli. Boli činjenica da svakim danom si dalja od Frame, svojih framaša i samo želiš znati zašto. I opet postavljaš sebi pitanje: "Kako si postala stanac u svom domu?" Da, u svom domu. Frama je tvoja obitelj, dvorana za sastanke, crkva i dvorište oko crkve su tvoj dom. Kako si uspjela da postaneš stranac u svom domu?
Vraćaš se u svoj zamišljeni svijet i želiš pravi odgovor.
"Još malo pa kraj ulice, nemaš kuda, ne vidiš nikoga da ti dolazi u susret. I glasno plačeš i ne želiš se suzdržati. Osjetiš kako ti se netko približava i vidiš djevojku tvojih godina, vesela, nasmijana. Brišeš suze i vidiš njezin lik, slična je tebi i potrčiš k njoj. Bliže si joj i vidiš ju jasnije i onda shvatiš, to si ti i upitaš sebe isto pitanje kao i starca i dvije žene: "Što je Frama?" i onda čuješ odgovor: " Znaš li kada si sretna jer postojiš, jer pjevaš, družiš se i slaviš Boga. To je Frama. Radost, slavlje, prijatelji, ljubav, Bog, vjera i mir. Mnogi ne znaju naći riječi kojim bi opisali Framu, ali ja sam svoje našla. Frama je moj prijatelj, Frama je moj put do Boga, moj put k miru." I prekineš svoju maštu jer duboko u sebi znaš da si još uvijek framaš, još uvijek si osoba koja traži svoj mir u Bogu i u pjesmi. I shvatiš da framaš ostaje uvijek framaš gdje god bio, šta god radio. Jer frama nije zajednica mladih već način življenja i nije prolazna i nikada neće biti, jer Bog je vječan i sve što je od Boga vječno je.
Barbara Tolo, Frama Kreševo
