Na obredu izbora novog vijeća Frame Vitez koji se održao 13. svibnja 2017. godine, framaši Frame Vitez su na poseban način odali počast i zahvalili se svojoj bivšoj predsjednici,

Nikolini Vujici. Nikolina je dala sve za svoju Framu, pružila joj sve svoje vrijeme te je nekako za vrijeme njenog mandata Frama Vitez uistinu zaživjela. Ono što još krasi našu Nikolinu jest i to da je ona jednom davno zaželjela, a sada i čvrsto odlučila biti Božja, odnosno odlučila se za poziv časne sestre.
U nastavku možete pročitati Nikolinino kratko svjedočanstvo.
''Još kad sam bila osmi razred, desio se susret s jednim bogoslovom. Promatrajući ga sa strane, poželjela sam da budem radosna baš kao što je to bio on. Rekao mi je da to dolazi od Boga i tako sam polako koračala prema Bogu, otkrivajući tu radost i otkrila da mi se nudi neki drugi put. Uživajući u Božjoj blizini pridružila sam se Frami. Sve ove godine u Frami su mi pomogle da svoj poziv njegujem poput cvijeta i da ga odgajam.
Sada kada završavam srednju školu, došlo je vrijeme za izbor puta; odlučila sam se za onaj koji mi se otvorio još davno i pokazao mi milost i blagoslov kao ni jedan do sada. Idem pokušati biti Božja sluškinja (časna sestra) i nadam se da ću u tome uspjeti.''                                    
Našoj Nikolini želimo puno sreće i Božjeg blagoslova na njenom putu i hvala joj što je pokazala kako je dobro i radosno slijediti Krista.

Donosimo vam i divan tekst Anje Vukadinović, sadašnje predsjednice Frame Vitez koja je kroz metaforu Sunca prikazala Nikolinin put kroz Framu.
''I tako je jednoga dana jedno Sunce ušlo na vrata, tiho, baš onako kako i sunce pruža svoje zrake. Koračalo je ono, stidno skrivajući svaki tračak sjajne zrake koja je pokušala probiti stjenke srca da bi obasjalo svaki kutak.
Sunce je sjelo u posljednju klupu, nečujno i ponizno, ali svaka zraka koja je uspjela izboriti da se pokaže kao da je grijala svako srce. Dvorana prepuna ljudi, buka je ispunila svaki kutak tišine, ali kao da je svako srce poskočilo od topline koja je dolazila odnekud, negdje iz posljednje klupe.
Tada je sve počelo! Koliko god Sunce skrivalo svoj žar, svoju toplinu, svoju ljubav, bilo je gotovo nemoguće zaustaviti tu snagu. Sunce je naposljetku ustalo. Toliki žar, tolika ljubav, zar je mogla postojati u tako krhkom, gotovo nevidljivom biću, zar je postojalo Sunce veće od našeg sunca? Da, postojalo je.
Od toga dana zaboravili smo na sunce koje sja na nebu, zaboravili smo na sunce koje daje toplinu samo ljeti, za nas se stvorilo novo Sunce. Sunce koje je sjalo i kad su padale najgušće kaplje kiše. Sunce koje je grijalo u svako doba. To malo sićušno stvorenje grijalo je ljubavlju; to stvorenje je samo i bilo ljubav, ljubav kojom je zapalilo sve nas. Kako čudno! Tako mali grad, tako mali ljudi, tako mala Frama, a otkrili smo Sunce! Mi imamo najsjajnije Sunce na svijetu, nama je toplo i kada je snijeg. ''
Ovaj izbor vijeća, iako zaliven suzama, bio je svjedočanstvo savršene radosti, živi primjer da Ljubav djeluje kroz one koji se prepuste. Nikolina je, nakon pročitanog teksta, zahvalila svojim framašima, svom duhovnom asistenu, i Bogu bez kojeg ništa ne može te rekla kako je njoj njena Frama pomogla da bude Sunce, kako su oni bili njeno Nebo na kojem ne sjala.