22. travnja se obilježavao Svjetski dan planeta Zemlje i može se slobodno reći da je to jedan od rijetkih dana kada mislimo na naš veliki dom.

Svi smo čuli ona upozorenja da uništavamo naš planet, ubijamo živi svijet i sami sebe, ali smo to sakrili negdje duboko u našu podsvijest jer „ne utječe na mene“. Mislimo da ako ne vidimo posljedice direktno pred očima, da to ni ne postoji. Pokoja boca u travi tu i tamo, prema nama ništa važno, a oni daleki otoci plastike u oceanima uopće nas se ne tiču, predaleko su za nas, ne utječu na nas. Ne primjećujemo posljedice toga, budućnost nas ne tiče. Tek kada se dogodi neka velika katastrofa, svjetska se zajednica i mediji probude i pričaju na sva zvona, ali nakon nekog vremena i oni zašute.  Privremena briga, kratka panika i nastavi po starom. Svi već znamo tu priču. Naravno, svi smo gledali dokumentarce i vidjeli poneku šokantnu sliku ptice s plastikom u želudcu ili utopljene u naftu. Ta ptica, ta slika, to smo mi. Naravno, ne doslovno, ali ona simbolizira sve ono što nas čeka u budućnosti. Gušimo se vlastitim smećem, štetimo jedni drugima svojim načinom života. Preko cijelog planeta izumiru životinjske vrste, milijuni ljudi godišnje umiru od gradskog zagađenja, a plastika izaziva smrt i rak u brojkama koje prelaze stotine tisuća. Sve zbog naše neutažive želje za našim trenutnim blagostanjem. Koliko god mi krivili ljude na visokim pozicijama, vlasnike tvornica i proizvođače plastike, mi smo ti koji su krivi. Od nas, malih ljudi koji ipak držimo veliku moć u  rukama, sve počinje.  Bog nam je dao dar, dar zvani priroda i postavio je čovjeka do njome gospodari. Kako se mi to ponašamo prema tom Božjem daru? Na nama je da upravljamo i brinemo za Zemlju. Na nama je da osiguramo svoj dom, da očistimo sadašnjost i da se pripremimo za budućnost. Mi smo ti koji smo odgovorni za svaku našu akciju i za njene posljedice. Preuzmimo tu odgovornost.

Martin Oreč, Frama Uskoolje