U četvrtak 21. veljače 2019. godine u popodnevnim satima framaši iz Bučića njih 8 zajedno sa sestrom Vlatkom i sestrom Ivankom krenuli su na hodočašće u Asiz.
Framaši su ovo putovanje planirali i za njeg se spremali već dvije godine i napokon se ispunio njihov san i došao je dan njihovog polaska. Sa razigranim leptirićima u trbuhu i širokim osmijehom na licu krenuli smo iz Bučića malim busem na put dug 17 sati. Prostora u busu bilo je malo ali ljubavi sve više i više tako da smo u franjevačkom duhu stigli u Asiz bez velikog umora ali sa velikim nestrpljenjem da udahnemo svježi asiški zrak. Ulaskom u Asiz Franjo nas dočeka radosno i nježno milujući vjetrom po ozarenim obrazima. Krenuli smo u baziliku sv. Franje, nosivši sa sobom na njegov grob sve radosti i žalosti, tugu i pjesmu, osmijeh i suze. Već u prvim trenucima osjetili smo njegovu prisutnost, našom malom grupom zavladao je mir, istinski mir u našim srcima. Osjetili smo tu radost s kojom nas naš serafski otac prima, znate nismo imali potrebu puno pričati, i sada je teško kroz nekoliko slova, riječi, rečenica opisati to. I tako polako dođosmo do biljčice svetog Franje, naše sestre, sv. Klare. Vidjeli smo tu odjeću Klare i Franje, Klarinu kosu...I još bitnije čuli glas u srcu ,,Klara i dalje moli za Franju, ali ne samo za njega već i za sve Vas!“ Odatle otiđosmo u rodnu kuću sv. Franje, slavili smo misu ii...tu smo shvatili kako želimo biti ,,zarobljeni“ sa svetim Franjom u maloj skučenoj sobici, želimo da potpuno slobodno ,,robujemo" Kristu po uzoru na svetog Franju.
U subotu smo žurno otišli pred križ svetog Damjana i zamolili Gospodina neka progovori u i nama, potpuno mu predali svoj život i sve svoje putove, neka nam on pokaže pravu radost i smisao života. I nađosmo se mi napokon u Porcijunkuli. Porcijunkula...niti jedna riječ više nije potrebna da opišemo kako nam je tu bilo. Iako Franjne ruže još nisu procvjetale miris se osjeti, miris čiste duše i potpunog oprosta. Odatle otiđosmo u Cercer, ljepota siromaštva, jednostavnosti i poniznosti lebdi nad tim mjestom. Zbog uskih i tijesnih prolaza sjetili smo se kako će deva prije kroz iglene ušice nego bogataš u Kraljevstvo nebesko. Razigrani kao djeca pjevali smo i molili dugo u noć. Radost,radost, mir, spokoj, uistinu neumorni zbog milosrđa Božjeg.
Nedjeljno jutro požurili smo na La Vernu. Slavili smo misu. Molili za sve bolesne, za sve one koji trpe, žalosne, odbačene...molili da nam Gospodin dopusti da im budemo tračak svijetla u tami, da u nama uistinu prepoznaju braću i sestre...zima, vjetar, kamenito tlo...sve nas to povezalo, brinuli smo jedni o drugima kao o svome tijelu. Na La Verni se stvarno osjeti Božja blizina. Odatle smo otišli u Grecco sa željom da se dijete Isus rodi u svakom našem srcu, obitelji, bratstvu, domovini...Božićne pjesme upalile su lampice naše duše i osvijetlile nam put pri povratku u Asiz.
Nažalost sve što je lijepo kratko traje, tako i naše putovanje...morali smo spremiti svoje torbe, brzo smo u ponedjeljak ujutro u njih stavili sav mir, radost, ljubav, vjeru, snagu, milost...I krenuli doma. I naravno zastali u Padovi, poklonili se svetom Anti, pošto smo ostali bez riječi u protekla tri dana zamolili smo svetog Antu neka nam da dar govora, po svom svetom jeziku neka udjeli da i mi možemo svjedočiti vjeru i sve milosti koje smo primili na ovom hodočašću.
Kao zaključak našeg putovanja shvatili smo ovo:
Naš sveti Franjo živi, živi po svakome od nas koji to dopustimo.
Duh sveti i dalje puše, puše kroz sve nas koji to dopustimo.
Gospodin nam i dalje daje milosti koje ne možemo zaslužiti.
Radost je u svemu što nas okružuje, istinska franjevačka radost živi!!
Mir i dobro, do sljedećeg hodočašća želi Frama Bučići!
