Prolaze brzo dani otkad je baka zaspala. Ili se, zapravo, tek sad osvješćujemo i shvaćamo koliko je život kratak i vrijeme brzo, a mi trošni.
Koliko je sjetna i gruba praznina, kada sve što čujemo jesu preispitivanja žamora vlastitih misli i molitve Bogu kada smo u tamnici problema i tjeskoba. Baka je imala izlaz iz takvih tamnica, svjetlost i sloboda su ulazili kroz pretinac u kojem su ostali svi njeni šapati i suze, molitve i jaka vjera. To nije bio nikakav prozor, niti kreacija arhitekture, nego mali platneni džep. Bijele boje, obrubljen crvenim obrubom i ukrašen prikazom božićnog zvonca, visio je u kuhinji, kao skrovište najvažnijih namirnica. A baki molitva i jeste bila to, namirnica koja ju je hranila svaki dan, više od kruha. U džepu su bile knjižice i rukom ispisane molitve, sve ono što je ona svaki dan molila. I pored svega toga, kao recept iz stare knjige, stajao je ispisani papir, na kojem je bilježila dane kojima je molila devetnice, postila i vodila svoju malu evidenciju vjere. Molitve nisu bile bilježene samo tu. Uspijevala je ustrajati da one postanu učinkovite, da čuvaju njene najdraže i obilježe naše živote. Neki bi rekli da bake nema, no meni tako isprazno, nedovršeno i nelogično zvuči ta polurečenica, to ljudskim, malim umom zaključivo ,,Nje nema.“. Tu je baka, još po njenom čaju miriše soba i kuhinja još čuva njene najskrovitije molitve, dublje i tajanstvenije od samog pretinca. I koliko čovjek u sebi krije jakosti koja ga drži uspravno pri samoj pomisli da je jedna od najvažnijih osoba u njegovom životu zauvijek otišla u nedodirljivost. Da, nije to samo puka razdaljina, kratkotrajna odsutnost ili možda pak neki drugi izgovor kojim bi se mogao tješiti mali, ljudski um, božanska duša u nama, koja je zaprljana zemaljskim. Smrt- sva krutost i neutješnost se možda doista i kriju u ta četiri suglasnika, ali vjera nas nosi na svojim krilima, baš kao što je baku nosila do usnuća, do novog rođenja. I upravo zbog tog, tek sad shvaćam vrijednost malog, bijelog džepa okačenog ispod prozorčića u kuhinji, odakle je svjetlost obasjavala baku. A božićno zvonce na licu istog, ostalo je da zvonjavom propovijeda, da zvoni o bakinoj vjeri, baš kako je ona činila molitvom; da zvoni o rođenju, o Božiću, o prvom Božiću bez bake koja će ipak biti tu.
Ella Bojčetić
