"Želiš li ići na Školu animatora?" Ovo pitanje bila mi je dobrodošlica na sastanku vijeća mog mjesnog bratstva, na koje sam sasvim slučajno zakasnio.

Bez ikakvog promišljanja, razmatranja odgovorio sam kratkim, no vrlo jasnim odgovorom: "da". Dva tjedna, pa jedan, pa onda još dva dana, a zatim... SUTRA. Upravo ovakvo bilo je moje odbrojavanje do te za mene prve, još neotkrivene, a po riječima drugih vrlo zanimljive škole. Kamo idem? Što se tu radi? Hoćemo imati slobodnog vremena? Sve su to bila pitanja jednog znatiželjnog mladića, točnije ta pitanja su bila moja. Neizgovorena i neodgovorena vrtjela su se u mojim mislima.

I kad sam stigao u Visoko, zajedno s mojim susjedima, djevojkama iz Bugojna, našao sam se ispred velike zgrade, ispred Konvikta, na kojeg je sunce bacalo posljednje svoje zlatne niti za taj dan. Provlačile su se kroz drveće ispred Konvikta i sve je bilo čarobno. Vidjevši kako se otvaraju vrata zgrade i osobe, mojih godina ulaze u nju, ušli smo i mi. Od uha do uha nasmijani ljudi sjedili su za postavljenim stolovima pokraj vrata i dočekivali goste. Gosti zapravo bijahu framaši iz različitih Frama koje pripadaju Provinciji Bosni Srebrenoj, a svi dođoše s istim ciljem. Postati animatori ili ipak obnoviti svoje animiranje. "U 6 sati u kemijskom kabinetu!", bilo je zapravo zapovijed, ali ne oštra i gruba. Ova je zapovijed baš bila blaga, možda zato što je upućena od jedne blage osobe. Podijeljeni u skupine započeli smo međusobno upoznavanje u 18:00h u kemijskom kabinetu. Na to se nadovezalo prvo predavanje, a sve je završilo veselom večeri te Svetom Misom.

Novi dan, nova otkrića. Sve što smo trebali naučiti u ovoj vrlo zanimljivoj školi, učili smo u subotu. Vijeće Frame Bosne Srebrene zapravo je bilo nastavničko vijeće, no ne strogo. Nova upoznavanja, razgovori s ljudima iz drugih mjesnih bratstava, zajednički projekti bili su divne stvari koje su upotpunjavale Školu te ju tako dovele do savršenstva. U spletu zadataka, igrara, međusobnog razgovaranja i pomaganja ja postadoh animator. Na početku nije izgledalo baš tako čarobno, no držim se od sada nove činjenice koja ide ovako: "Čarolija je nešto divno što se ne može vidjeti, nego osjetiti.", a to mi je dokazala XV. FRANJEVAČKA ŠKOLA ANIMATORA.

I sada, na koncu ove moje male priče želim se zahvaliti svima koji su sudjelovali pri mom postanku animatorom. Najprije mome Bogu što me stvorio baš tu gdje jesam, mojim roditeljima koji me od prvog dana na Frami podržavaju u tome, mome mjesnom bratstvu što me poslalo, vijećnicima - predavačima koji su radosno prenosili svoje znanje nama i dali nam svoje vrijeme ovog vikenda, a zatim i svim drugima koji su me okruživali tijekom škole.

Ivan Pilić, animator.