U subotu uvečer, 3. listopada 1226., u malenoj crkvici Porcijunkuli, pokraj Asiza preminuo je sv. Franjo.  

Posljednjih dana svoga ovozemaljskog života na Franji su se ocrtavali siromaštvo i pokora koje je živio. Trpio je velike boli od kojih su mu bili ukočeni lice i tijelo, no unatoč tome ipak je iz sveg glasa, onoliko koliko je mogao, zapjevao Gospodinu. Znao je da mu u susret ide sestrica smrt, te je umirući pjevao Psalam 142:

Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
Pred njim svoju izlijevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.

K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni.