Danas, 17. rujna, slavimo dan kada je, na vrhuncu svoje svetosti, Franjo na brdu La Verni, 1224. god. uoči blagdana svetoga Mihaela arkanđela, obilježen Isusovim ranama (stigmama).
La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Franjo je onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela. Na taj dan kada je zaprimio stigme u molitvi i postu, vidio je propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Iako je pokušavao razumom spoznati simboliku ovog ukazanja, nije mogao razumjeti.
Ove rane su bile jako bolne, no sveti Franjo je nastojao sakriti ih od svojih bližnjih. Malo je bilo svjedoka toga događaja, zapravo samo jedan – brat Leon, Franjin vjerni pratilac koji je iz daljega promatrao ovo Franjino viđenje. No, budući da je sveti Franjo šutio o tome što se dogodilo, šutio je i brat Leon.
Franjo je znao da se nakon ovoga događaja više nikad neće vratiti na La Vernu. Stoga je, kad je odlazio, uputio svoj blagoslov brdu La Verni i sa suzama u očima se oprostio od njega. Nakon ovoga velikog, tajanstvenog i svetog događaja živio je još dvije godine.
Kad se vratio u nizinu tj. Asiz nije više s ranama na nogama mogao hodati, pa mu je sveta Klara sa svojim sestrama isplela papuče koje su mu malo ublažavale te velike boli kod hodanja. Ove papuče čuvaju se još danas, kao i njegov habit u muzeju uz Crkvu sv. Franje u Asizu.
Svete su rane ili stigme izvanredni milosrdni Božji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da probudi….ili samog obdarenika ili druge ljude. To je ljubav Kristova i Franjina posljednja tajna La Verne.
La Verna tom ljubavlju još odiše i diše.
Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svom Hodočašću franjevačkom Italijom: "La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanjem čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali moglo bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio, kao u tom trenutku. A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu”.
Stigme ili Isusove rane se ne pojavljuju samo tako. One su Božji dar, a u Franjinom slučaju plod su njegove žarke molitve u kojoj je od Gospodina tražio da mu udijeli dvije milosti prije nego umre:
"Da za svoga života osjetim u duši i tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike (CV)".
Bilo je to vrijeme u Franjinu životu kada je bio čašćen kao živi svetac. Stigme su bile vidljiva potvrda evanđeoskog života sv. Franje.
Život sv. Franje nam pomaže razumjeti Isusa Krista kao i naše vlastite živote. Križ i božanstvo idu ruku pod ruku. Čak i oni među nama koji ne doživljavaju svjetovnu čast i slavu doživjet će ju s Kristom i u Kristu, poput sv. Franje. Ne važi to samo za idući život već i za ovaj. Sv. Franjo je zasigurno osjećao velike patnje zadnjih godina svog života. Gospodin mu je podario i mnoge utjehe. Franjo nam pokazuje da moramo slijediti Gospodina slušanjem Očeve volje, bez obzira na to kamo nas ona odvede. To međutim ne znači da svi moramo otići na goru La Verna da dobijemo stigme. Samo se trebamo sjediniti s Očevom voljom. Zašto je Gospodin otišao na brdo Preobraženja? Da se pomoli. Zašto je sv. Franjo otišao na goru La Verna? Da se moli. Svi to moramo činiti da bismo nasljedovali Gospodina.
Frama Domajevac
