I dok radosno odmaramo u Onome koji nam je darovao život svojim Uskrsnućem, prisjećamo se naših posljednjih četrdesetak dana hoda koje smo proveli skupa.
Framaši i Krist. Brišući prah s čela, shvatili smo koliko smo zapravo mali, ništavni. Od praha postadosmo, u prah ćemo se i vratiti. Ponekad, u našim životima, svakodnevnim obvezama, greškama, ne osjećamo da smo zaista živi, nego nas život poput praha nosi iz dana u dan. No, ipak, u trenutku kad smo pogledali prah, rekli smo zajedno s Kristom: „Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ (Mt 11, 25) i započeli četrdeset dana svjesnog životnog hoda.
Vodili smo unutarnje bitke, pokušavajući kroz odricanje doprijeti do nas samih. Razmišljali smo, kroz pobožnost Križnog puta, o našim križevima. Dobijali smo utjehu od Onoga koji zna kako ustrajno nositi križ. Ipak, da bismo pogledali svoju nutrinu morali smo izaći iz nas samih, naše sebičnosti. Morali smo zaustaviti vjetar koji nas nosi poput praha i dopustiti suncu da nas ugrije i obasja nam put.
Da bismo uspjeli ovim hodom doći do našega Svjetla, vjetar smo zaustavljali molitvom, duhovnim i prijateljskim razgovorima. Zamijenili smo sebičnost, koja se ponekad neprimjetno ušunja u duboku nutrinu, ljubavlju prema bližnjemu. Tako smo se odricali sebe da bismo u drugima pronašli Svjetlo, Uskrsloga. Darivali smo talente koje smo ponekad skrivali ili ih čak nismo do tada ni otkrili. Jedni drugima smo bili Šimun Cirenac dopunjujući se na hodu. I dok su jedni prodavali maslinove grančice skupljajući novac za potrebite, drugi su kreativnost prenijeli na pisanice. Dok su jedni svojim prekrasnim glasovima uveličavali nedjeljne mise, drugi su njime nastojali prenijeti radost Uskrsa televizijskim emisijama u domove našeg grada. Dok su jedni nastojali najmlađima približiti Onoga čije će tijelo uskoro moći primiti na svetim misama, drugi su marljivo spremali susrete o Njegovoj muci.
Naposlijetku, zajedno smo, našim talentima, noseći jedni drugima osobne i zajedničke križeve, brišući međusobno umorna lica, iznova pronašli Svjetlo. Iako smo od umora, poput Marije Magdalene prvo ugledali prazan grob, ubrzo smo osjetili nutarnju, Uskršnju radost koja govori da on nije kraj.
Zaista nije, jer tek nakon što smo postali svjesni radosti, prenijeli smo je onima koji su često sami, u domu kojemu nedostaje razgovor. Njome sada ne dopuštamo životnim nedaćama, padovima, da nas prije vremena vrate u prah. Živimo nastavljajući put zajedno. I dalje se dopunjujući nastojimo slijediti primjer Uskrsloga, darivajući naše talente bližnjima, realizirajući nove ideje kojima ćemo držati upaljeno Svjetlo, jer ipak sve možemo u Onome koji nas jača!
Frama Tuzla
