U predvečerje nedjelje 11. ožujka 2018. god sa dozom nestrpljenja i radoznalosti grupa mladih framaša, znatiželjnika, krenula je iz župe sv. Ane iz Domaljevca na dugo očekivano hodočašće „Stopama sv. Franje“.
Duhovni asistent fra Bono Kovačević je sa puno ljubavi, truda i zauzetosti omogućio ovo nezaboravno hodočašće. Kao duhovna potpora pošla je s nama i s. Ana Oršolić. Svoje hodočašće smo započeli molitvom za Božji blagoslov i sretno putovanje u našoj, dragoj nam crkvi sv. Ane.
Svaki framaš čezne doći i vidjeti mjesta vezana uz Franju i njegov životni put. Voditelj hodočašća fra Marinko Pejić nam je svojim iznimnim poznavanjem i razotkrivanjem poruke svetih mjesta pomogao da dublje doživimo Franju i njegove putove kojima je prolazio propovijedajući i svjedočeći evanđeosku radost kojom je poput zaraze osvajao ljude za Krista i njegov put.
Doći i vidjeti Asiz, o kome smo toliko slušali, otići na izvore franjevačkih početaka, naći se na mjestima koja su vezana uz Franjin životni put. Do jučer samo san, a danas želja koja se obistinjuje. Neizrecivo!
Naći se na mjestima koja čuvaju uspomenu na Franjina prva oduševljenja, njegova traženja, čežnje, nedoumice, mladenačka nesnalaženja dok je osluškivao govor Božji preko snova i sa križa u sv. Damjanu, ili preko gubavca koji mu dotadašnju gorčinu pretvara u slast, znači dotaknuti to vrijeme i biti mu dionikom. Ta mjesta, koja rječitije svjedoče o mističnom iskustvu Božje ljubavi i Franjinom zanosu da slijedi Krista siromašna i ponizna, uvode nas u baštinu milosnih plodova.
To su mjesta koja zapljuskuju čovjeka novom istinom i spoznajom koju ne možemo istim intenzitetom otkriti čitajući knjige i životopise. Na svim ovim mjestima Franjo nam živo progovara i razotkriva novi misterij koji uvijek iznova osvaja duše za dobro.
Smještaj su nam velikodušno osigurale sestre franjevke Marijine misionarke koje imaju svoju zajednicu sestara u našem susjedstvu, u župi glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku.
Krenuli smo od crkve sv. Damjana gdje Franjo u prvotnom oduševljenju da nasljeduje Krista počinje obnavljati ruševne crkvice. Tu će poslije smjestiti „siromašne gospođe“ koje su po Franjinu primjeru željele slijediti Krista u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Tu nas je dobar pljusak zalio kao da je želio sprati prašinu staroga čovjeka i otvoriti jasniji pogled na naš život u svjetlu Franjina evanđeoskog života, da prepoznamo istinske vrednote koje su i Franju pokrenule u promjenu dotadašnjeg ispraznog načina života.
Dolaskom u Sacro convento imali smo posebnu milost slaviti sv. Misu na grobu sv. Franje. Žarko smo molili velikog sveca da nam pomogne otvoriti srce Kristu, otkriti i ostvarivati svoje životno poslanje. Bazilika svojom pompoznošću zapljuskuje sigurnošću čovjeka koji je svoj život gradio na čvrstoj stijeni, Kristu. Promatrajući Franjin otrcani habit prepoznajemo kako se do kraja potrošio približavajući Krista malom potrebitom čovjeku svoga vremena.
U crkvi sv. Klare pomno se čuva križ sa kojega je Krist progovorio Franji. Dok klečimo pred njim progovara nam svojom uskrsnom porukom, budi nadu i ohrabruje da nismo sami. Hodeći oslonjeni na Krista, u svjetlu njegova križa, otkrivat ćemo smisao svojih križeva.
Pred križem je Franjo shvatio svoju zadaću kojoj se predao svom ljubavlju ne zadržavajući ništa za sebe. Križem je bio obilježen na tijelu i srcu kojim je potpuno prionuo uz svoga Spasitelja. Gledajući križ osluhnuli smo poziv: „Idi popravi što vidiš da ruši se!“
Porcijunkula poput bisera u školjki franjevačkog Reda čuva izvor novog početka, osnaženog „potpunim oprostom“, oslobađa srce da na nov način živi svoju pripadnost franjevačkoj obitelji. Imali smo sreću da nam je smještaj bio uz samu Porciunkulu pa smo se na kraju svakog dana ponovno vraćali u ovu prekrasnu baziliku prepuštajući se bogatstvu doživljaja.
Carceri nam svojom originalnošću približavaju davno minulo vrijeme svjedočeći da ovo nije puka legenda, obična priča ili mit nego jedan stvarni istinski čovjeku moguć život, koji donosi mir duše i zadovoljstvo srca ogoljenog i razbaštinjenog od ropskog odnosa naspram materijalnog dobra.
Što reći za Greccio? To mjesto priča živopisnu priču i svjedoči da je moguće oživjeti i osuvremeniti Evanđelje u svakom vremenu i iskusiti „duh i život“ kojim je bremenito. Franjo nam bogatstvom svoga života daje izvanredno svjedočanstvo koje nas ohrabruje da je riječ Evanđelja živa i djelotvorna, blizu u ustima našim i u srcu da je vršimo. Franjo nas poziva da oslonimo svoj život na tu Riječ i omogućimo joj da nas oduševi i pokrene novi život nadahnut Kristovim primjerom djelovanja i odnosa.
Na La Verni nas je ponovno dočekao prohladan kišni dan gdje smo dublje shvatili Franjina svojevrsna razočarenja „što Ljubav nije ljubljena“, njegove muke, trpljenja i bolesti koje su ga približile Kristovoj napuštenosti i molitvi u Maslinskom vrtu. Tu čovjeku zastaje pamet i dah, nad otajstvom obilježavanja Kristovim ranama. Ovdje smo imali pokorničko bogoslužje gdje smo, potaknuti otajstvom ovoga svetoga mjesta, raskajana srca predali Bogu svoje grijehe, slabosti i propuste i molili snagu i mudrost kako se odupirati zlu i grijehu i rasti u svetosti.
Franjo kao „drugi Krist“ pokazuje koliko je i što moguće čovjeku koji se potpuno preda Bogu.
Rivotorto nam je prenio svoju uspomenu, a samotište u Rietiju ispričao svoju priču. Fonte Colombo kao „franjevački Sinaj“ objavljuje i otkriva pravi put kojim nas usmjerava, a La Foresta svjedoči o Franjinim čistim očima koje gledaju dobro u čovjeku i tako ga osvajaju za bolji život, zatim Poggio Bustone progovara o uslišanoj molitvi Franjine dobroćudne, bezazlene duše.
Vrhunac svakog dana je bilo slavljenje sv. Mise. Animirali smo liturgijska slavlja svojom pjesmom u pratnji gitare, a u službi riječi i molitvi vjernika svi smo rado sudjelovali. Zadnji dan, pred sam polazak, slavili smo sv. Misu kod sestara za dobročinitelje, a molitvu vjernika smo napisali iz obilja svoga srca, puna zahvalnosti svima onima koji su nam svojim darom ili na bilo koji drugi način pomogli i omogućili ove predivne dane.
Vraćamo se puni dojmova, sa neopisivom puninom doživljenoga. Franjo nam postaje nekako bliži, jasniji, pristupačniji, rječitiji... Upoznali smo ga nutrinom svoga bića i kao da nas ohrabruje, bez riječi, tako snažno...
U Padovi nam je još jedan svetac, drag čitavom svijetu, Sv. Antun, potvrdio svojim primjerom života, kako svaki pojedinac može dati svoj jedinstveni odgovor na Božji poziv i kako se Božja milost na poseban i neponovljiv način utjelovljuje u onima koji ga žele proslaviti. Sv. Antun to čini i dan danas.
A svetac hrvatskoga roda, sv. Leopold Bogdan Mandić svjedoči da nikakve ljudske ograničenosti ne mogu biti prepreka za ostvarenje svetosti. Neka nas svojim zagovorom prate da i mi omilimo Bogu svojim životom i djelovanjem. 
Zahvalni smo Bogu i svim dobročiniteljima koji su nam omogućili ovo dragocjeno iskustvo. Bogu hvala da smo na početku svoga života primili ove milosti, u pravo vrijeme da svoj život usmjerimo ispravnim putem i da život gradimo na čvrstim temeljima evanđeoskih vrijednosti, utemeljeni na nepoljuljanoj stijeni Kristu koga je Franjo tako vjerno slijedio i rječito pokazao budućim naraštajima.
Uz malo humora svi su se hvatali lanaca u rukama majke Pike želeći ponovno doći u prekrasni, za nas sada posebno dragi Asiz.
Naše obnovljeno framaško srce raspjevano i s oduševljenjem kliče: Gospodin ti dao mir i dobro!
Frama Domaljevac
