Priroda kao faktor održivog razvoja

Biološka raznolikost. Najdraže riječi vjerojatno većini biologa, meni pogotovo. Biologija kao znanost počiva na njima, počiva na istraživanju raznolikosti živoga svijeta, na raznolikosti prirode. Priroda predstavlja fizički svijet koji nas okružuje, sve one fenomene koji nisu djelo čovjeka, a prepoznajemo je upravo po raznolikosti živih bića. Priroda se sastoji od ekosustava, unutar kojih kontinuirano dolazi do procesa kruženja materije i protoka energije. To je uređen sustav koji opstaje zahvaljujući postojanju interaktivnih veza između živih organizama određene zajednice i interaktivnim vezama živih organizama s njihovom okolinom. S znanstvenog stajališta raznolikost prirode i ekosustava koje sadrži predstavlja materijalnu osnovu života čovjeka. Zato, očuvanje prirode ne predstavlja samo brigu o rijetkim i zanimljivim vrstama, niti je samo pitanje etičke i moralne odgovornosti čovjeka prema prirodi. Očuvanje prirode predstavlja očuvanja kvalitete i kvantitete prirodnih procesa kao uvjeta ljudskog života. Za očuvanje prirode je vrlo važan koncept održivog razvoja. Održivi razvoj znači da zahvaljujući razumijevanju prirodnih procesa i prirodne sposobnosti obnove, damo prirodi dovoljno vremena da zacijeli, da obnovi svoje resurse. Nije ovo novi pojam, ali je u zadnje vrijeme sve aktualniji. Sve više postajemo svjesni važnosti očuvanja prirodnih zajednica, ali i stupnja njihove ugroženosti. Ugroženosti koja se vidi kroz globalni gubitak biološke raznolikosti i degradacije ekosustava, a koja je rezultat aktivnosti neodrživog razvoja, kao što su neplanska gradnja, prekomjerna eksploatacija šuma, nebalansirana industrijska proizvodnja, intenzivna poljoprivreda, širenje urbanih naselja i druge aktivnosti koje vode transformaciji prirodnih staništa. Problem gubitka biološke raznolikosti ne možemo shvatiti samo kao izumiranje pojedine vrste. Gubitkom vrste prestaje i obavljanje funkcije koju je ona obavljala u prirodi. Na taj način globalno jako brzo opada funkcionalnost ekosustava i održivost planete Zemlje. Degradacija prirodnih staništa ubrzala je stopu gubitka biološke raznolikosti 100 puta u odnosu na prirodni tok ovoga procesa. Na globalnoj razini godišnje izumre preko 20 000 vrsta, a da pri tome mnoge vrste još uvijek nisu dovoljno poznate za nauku. Zašto su posljedice toga toliko zabrinjavajuće? Dok čitate ovaj članak postoji realna mogućnost da je izumrla neka vrsta žabe u Amazoni zbog prekomjerne eksploatacije tropskih šuma. Možda je upravo ta žaba u svom genetičkom kodu nosila lijek za leukemiju. Prirodni svijet je čudesan, njegova raznolikost je zadivljujuća, ali ono što je posebno nevjerojatno jest njegova razvijenost mehanizama opstanka. Međutim, ni ona se ne može nositi uvijek sa antropogenom destrukcijom.

Koncept održivog razvoja
Termin održivi razvoja je prvi put upotrijebljen u izvještaju  Our Common Future, koji je pripremila Svjetska komisija za okoliš i razvoj 1987. godine. U ovom izvještaju se naglašava da je održivi razvoj takav razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, ali bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. Koncept održivog razvoja se oslanja na dvije osnovne ideje. Ideju o ljudskim potrebama, pri čemu prioritet imaju najsiromašniji dijelovi svijeta, te ideju o ograničenim kapacitetima prirode, koji trebaju zadovoljiti potrebe i današnjih i budućih generacija. Prvi uvjet za uspostavu održivog razvoja jest poznavanje kvaliteta i kapaciteta prirodnih resursa. Do neodrživog razvoja je u velikoj mjeri dovelo nepoznavanje prirodnih staništa i mogućnosti njihova racionalnog iskorištavanje. Koristimo dobro poznata prirodna bogatstva koja ćemo iscrpit, pa ćemo tek tad počet razmišljati, a što dalje? Zato je potrebno poznavati prisutne ekosustave, njihovu strukturu, ekološke uvjete i procese unutar njih, funkciju koju pružaju okolnim ekosustavima i ljudima. Potrebno je slušati znanstvenike, stručnjake koji su svoj život posvetili očuvanju prirodnih staništa, ali u isto vrijeme dobro znaju da ljudi ne moraju biti podređeni prirodi, nego je samo moraju naučiti osluškivati i u skladu s tim obrađivati.

Odnos vjere i održivog razvoja
Zašto koncept održivog razvoja nije neki stručni pojam o kojem se bave samo znanstvenici? To je vjerojatno pitanje koje će sebi većina postaviti. Odgovor na to pitanje, kao i na svako drugo vjernik može pronaći u Svetom pismu. U Svetom pismu piše: „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u Edenski vrt, da ga obrađuje i čuva.“ (Post 2,15). Treba li čovjeku više od pisane Božje riječi da mu pokaže ispravan put? U ovoj rečenici je sadržana bit djelovanja čovjeka prema svemu stvorenom, u njoj je sadržan i koncept održivog razvoja. Nismo poslani da izrabljujemo ovaj svijet, da ga u potpunosti podredimo svojim potrebama, da ga uništimo. Ovaj svijet je plod bezgranične Božje ljubavi, koja prebiva u svakom Njegovom stvorenju. Stvoren je voljom Božjom, ta ista volja nam poručuje da ga „obrađujemo i čuvamo“, zašto joj prkosimo? Ono što mi počinjem tek uviđati, a to je da životu na Zemlji prijeti velika opasnost, to je sv. Franjo, zaštitnik ekologije, prije osamsto godina živio. Franjo je vidio sva stvorenja kao „dobra“ ne samo zato što nama „koriste“ već prije svega što postoje kao dar Božje ljubavi. Kao da nas je vlastita pohlepa i želja za posjedovanjem toliko zaslijepila da u svemu stvorenom ne vidimo Božju prisutnost. Ne vidimo da smo ovaj dar slobodno primili i da ga moramo dijeliti s drugima. Osjećaj solidarnosti je ovdje ključan. Prirodna bogatstva nisu ravnomjerna na svijetu raspoređena i neodrživi razvoj je već doveo do velike patnje. Potrebna je solidarnost prema patnji danas, ali i solidarnost prema generacijama koje dolaze. Što ćemo njima ostavit?
Za kraj je potrebno naglasiti da briga o prirodi i ekosustavima nije svrha sama sebi. Naravno da je čovjek središte svijeta, a ne priroda. Međutim, samo kada je priroda očuvana i kada vrste mogu obavljati funkciju unutar svojih prirodnih staništa, tada je i čovjeku dobro. Za kršćansku etiku, zaštita čovjeka i zaštita prirode predstavljaju jedinstvenu cjelinu. To je nešto što se tiče svih nas. Svi snosimo odgovornost prema prirodi, jer nam je svima povjerena na obrađivanje i čuvanje. Što će biti ako u ovozemaljskom životu budemo bježali od te odgovornosti…?
Doris Trogrlić