Prvi put kada sam čula za ovaj projekt „Un caldo inverno che non finisce“ prvo što me privuklo za njega bio je sam taj naziv. U prijevodu bi to značilo „Topla zima koja nikada ne prestaje“. Nisam uopće znala što bi to uistinu moglo biti. Prijateljica me poslije pobliže upoznala s tim. Katarina Trogrlić, Iva Trogrlić i ja bile smo jedine iz Kreševa koje smo se odlučile prijaviti za taj projekt. Kontaktirale smo Ninu Marjanović koja nam je objasnila kako i na kojem principu djeluje ova fondacija.
Fondazione internazionale Il Giardino delle Rose Blu (O.N.L.U.S.) je međunarodna Zaklada Vrta plavih ruža nastala 26. lipnja 2008. godine. Cilj joj je ujediniti i ojačati neka djela i realnosti koje je don Ermanno D'Onofrio, svećenik Biskupije Frosinone – Veroli – Ferentino, realizirao, počevši 1993. Ova zaklada djeluje efikasno i profesionalno i danas, naročito u Italiji. 12. travnja 2013. Zaklada je službeno priznata i u Hrvatskoj, a nedavno je pokrenut postupak za registraciju Zaklade u Bosni i Hercegovini. „Plave ruže“, ime koje je predložio mons. Salvatore Bocaccio, predstavlja malene, siromašne i nemoćne i sve one kojima je potrebna pomoć: plave ruže su rijetke i cijenjene.
Nakon što sam shvatila samu bit ove organizacije bila sam još sigurnija u svoju odluku. 29. prosinca 2015. u 09:00h uputili smo se u Bakoviće i Drin, gdje smo se trebali susresti s ostalim volonterima iz Italije i nekolicinom njih iz BiH. Svi smo mi imali neka očekivanja, neki su bili više uzbuđeni, a neki manje, brinuli smo se o tome kako ćemo zapamtiti sva ta imena, kako ćemo se sporazumijevati i slično, a nismo previše razmišljali o tome što ćemo vidjeti u Bakovićima i Drinu kada tamo dođemo. Po dolasku smo se podijelili u grupe, a moja je grupa taj dan bila zadužena za posjet Bakovićima. Kada smo zakoračili u prostorije same ustanove dočekali su nas glazba i ples koji su već prije bili organizirani. Zabavljali smo se svi zajedno i volonteri i zaposlenici i štićenici doma. Izmamiti iskren osmijeh na nečijem licu je najljepša stvar koju možemo učiniti za nekoga, a upravo smo mi to uspjeli taj dan. Jedino bitno je bilo njima uljepšati te blagdanske dane kako bi i oni osjetili čari Božića i blagdana. U Bakovićima smo bili do 15:00h. Tada smo krenuli u Međugorje zajedno s drugom grupom. Tijekom same vožnje počeli smo se svi međusobno zbližavati pa je tako i vrijeme brzo prošlo. U Međugorju smo bili smješteni u hostelu u kojem smo boravili iduća tri dana. Svako jutro smo imali čitanje evanđelja i razmišljanje o njemu. Bilo je to veoma zanimljivo zato što su svi bili otvoreni i bez ikakvog ustručavanja bi pred svima pričali o svojim problemima, mislima, nekim sretnim trenutcima i slično. Nakon čitanja evanđelja uputili smo se u Domanoviće, u starački dom. Svi su nas dočekali raširenih ruku i puni entuzijazma. Iako su već u poodmakloj životnoj dobi, ti su nam ljudi pokazali kako živjeti mladost. Meni su u srcu i mislima ostala mnoga lica i imena, pogotovo Ruža, jedina osoba koja mi je do sada uspjela pokazati pravi smisao života i na tome ću joj zauvijek biti zahvalna. Navečer smo posjetili i Brdo ukazanja gdje smo se molili za sve „plave ruže“ u ovom vrtu života. Zadnji dan u 2015. godini moja je grupa provela u obilasku siromašnih obitelji u Hercegovini koje su uključene u projekt „Il Ponte del Sorriso“ (Most osmijeha). Vidjeli smo stvarno nezamislive prizore siromaštva i bijede koji će mi ostati urezani u mislima. U tim trenutcima samo je srce moglo osjetiti ono što su oči mogle vidjeti. Nakon obilaska obitelji vratili smo se u starački dom i priredili novogodišnju zabavu. Priredili smo zabavu u kojoj je bilo smijeha do suza. Bilo nam je izrazito zadovoljstvo učiniti im kraj 2015. godine nezaboravnim. Nakon odlaska iz staračkog doma, posjetili smo zajednicu „Novi Horizonti“ gdje smo imali molitvu i zahvaljivali Bogu na uspješnoj 2015. Kasnije smo nastavili slaviti sami. Zadnje jutro u Hercegovini i ujedno prvo u novoj 2016. započeli smo svetom misom u Domanovićima, u staračkom domu. To je bila jedna od najzanimljivijih svetih misa kojima sam ikada prisustvovala jer smo, bez obzira na svu tu nesavršenost, bili savršeno ujedinjeni. Nakon mise pošli smo u turistički obilazak Mostara, gdje su volonteri iz BiH u jedno bili i turistički vodiči volonterima iz Italije. Posjetili smo Stari grad i Stari most i te trenutke naravno zabilježili fotoaparatom.
Drugi dio našeg volontiranja nastavili smo u Bosni. Bili smo smješteni u Visokom. Nakon što smo se smjestili, navečer smo umotavali poklone koje smo kasnije nosili siromašnim obiteljima. Sljedeći je dan moja grupa posjetila Drin i tu smo ostali cijeli dan. Svirali smo, pjevali i na razne druge načine pokušavali izmamiti osmijehe na lica te divne dječice. Igrali smo se s njima, pričali im priče, naša iskustva, slikali, pravili figurice i origamije i sl. Zabavili smo se mi, ali i oni. Dovoljno je reći da smo tražili osmijeh, a dobili suze pune zahvalnosti i ljubavi. Idući dan smo išli, isto kao i u Hercegovini, u posjet siromašnim obiteljima koje su također bile uključene u projekt „Il Ponte del Sorriso“ u Bosni. Bilo je uistinu teško ponovno gledati tužna lica koja žele samo malo kruha i pravi krov nad glavom. Ja nisam bila, a vjerujem da niste ni Vi, svjesni koliko siromaštva ima u „kući do vas“. Pošto smo bili i u Drinu i u posjeti siromašnim obiteljima, došao je red i na moju grupu da idući danide u turistički obilazak Sarajeva. Šetali smo Baščaršijom, ulazili u Tunel spasa i naravno probavali tradicionalnu kuhinju. Po povratku u Visoko imali smo svetu misu i večernje čitanje evanđelja i razmišljanje o svemu što smo napravili u proteklih osam dana. Naredno je jutro bilo najgore, zato što je došlo vrijeme za odlazak i oproštaj. Oprostili smo se uz pokoju suzu i iskren zagrljaj u nadi da ćemo se ponovno sresti. Mi, volonteri iz BiH, obećali smo da ćemo nastaviti s radom internacionalne fondacije „Il Giardino delle Rose Blu“ ovdje u BiH, kako bismo pomogli onima kojima je naša pomoć najpotrebnija.
Ovaj je kamp na mene ostavio neke neizbrisive tragove, i u misli mi urezao neke slike koje ću pamtiti do kraja života. Ovo je bilo jedno od onih iskustava koje mi je pomoglo proširiti vidike. Uspjela sam shvatiti važnost ljudskosti i duhovnosti pružajući pomoć onima koji žive u teškoj situaciji ili pate. Služenje, dijeljenje, prihvaćanje, gostoprimstvo, predanost, sloboda i solidarnost bili su temelji našega rada i naše misije. Svaka „plava ruža“ naći će svoje mjesto pod suncem, a tu smo mi da joj u tome pomognemo. A kako bi joj pomogli moramo gledati svijet širom otvorenih očiju i jedino tako ćemo shvatiti da će se obogatiti samo oni koji su obogatili druge.
Irena Pejak
