U nedjelju, 26. travnja 2015. godine, se u prostorijama župne dvorane u Novoj Biloj održao zajednički susret bratstava Frame iz Bučića, Doca, Guče Gore i Nove Bile.
Susret je predvodio fra Pero Vrebac, župni vikar župe u Novoj Biloj. Fra Pero nam je ispričao nešto o djelovanju franjevaca koji su u misijama u Africi te općenito o tamošnjem načinu života.
Naime, fra Pero je i sam bio u Africi od 1986. do 2007. godine.
Predavanje je započelo prezentacijom u kojoj smo vidjeli na koji način franjevci pomažu i gdje sve djeluju u Africi te smo naučili nešto i o centru ‘’Otac Vjeko’’ koji se nalazi u Kivumu u Ruandi. Fra Pero je svoje predavanje iznio odgovarajući na naša pitanja. Pitanja su bila raznorazna iz čega se moglo zaključiti da su framaši iz našeg kraja zbilja zainteresirani za ovu temu. Između ostalog, zanimalo nas je moramo li biti isključivo redovnici da odemo volontirati negdje u Afriku? Koji nam sve dokumenti trebaju prilikom odlaska? S kakvim se problemima susreću volonteri te kako izgleda jedan uobičajeni dan u Africi? Fra Pero nam je kroz par događaja i anegdota iz svog širokog iskustva ispričao da je Afrika te tamošnji narod jedna divna simbioza prirode i čovjeka. Rekao nam je da trebamo prestati misliti o Africi kao o nenaprednom i neusavršenom svijetu. Afrika je daleko naprednija zemlja nego što mi mislimo jer je zadržala neke iskonske vrednote kao što su solidarnost, gostoljubivost i čistoća duše, a koje smo mi odavno odbacili.
Na pitanje ,,Biste li se voljeli vratiti tamo?’’ fra Pero je rekao da bi svakao želio vidjeti dokle su došli s radom te sresti ponovno neke drage ljude. Rekao nam je da je otišao u Afriku kao stranac, i vratio se u Europu kao stranac; da se mnogo toga ovdje dogodilo za vrijeme njegovog misionarskog rada te da sada, dok neki u sjećanjima imaju različite događaje iz prošlosti vezane za ove krajeve, kod njega je samo praznina. Rekao nam je da od samog početka nije naišao na podršku od svih svojih prijatelja; mnogi su mu govorili da je suludo što odlazi u Afriku u vrijeme kada je i u našoj domovini bilo posla. No fra Pero je rekao da nikad nije žalio što je otišao te da mu je to jedno divno i drago iskustvo u životu.
Na kraju, želim se i ovim putem zahvaliti fra Peri koji je odvojio vremena za nas i pristao održati nam ovaj susret te nas naučio važnu lekciju u životu, a to je da iznad svega budemo zahvalni Bogu na svemu što imamo. Hvala i našim duhovnim asistentima, fra Nikoli Matanoviću iz Doca, fra Josipu Filipoviću iz Guče Gore te našem fra Dariju Udovičiću koji je i inicirao ovaj zajednički susret. Hvala i našem župniku fra Slavku Petrušiću.
Uistinu mi je drago što smo započeli sa praksom mjesečnih zajedničkih susreta. Nadam se da će ovo postati jedna divna tradicija koju će održavati i buduće framaške generacije našeg kraja.
Mir i dobro iz Lašvanske doline!
Iva Maros
