U utorak, 22.10.2024. godine, u Busovači je održana župna tribina sa temom: "Zašto idem u crkvu?"
I ovaj put, voditelj tribine bio je fra Stjepan Antolović, duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda (OFS).
Nakon kratke molitve, fra Stjepan nas je uveo konkretnim pitanjima u ovu temu. Svakodnevna, važna tema. Važno pitanje za sve nas. I to se pitanje pojavljuje u našem životu, našim obiteljima, među prijateljima....
Zašto idem u crkvu? Među djecom često se čuje: "što moram ići u crkvu?" Stariji opet kažu: "pa cijeli tjedan radim, ovo je bar jedan dan da duže spavam, odmaram" ili " šta ja imam ići tamo, kad vidim tko sve ide tamo? Onaj svećenik mi je dosadan i ne odgovara mi kako priča."
Zatim imamo i druga iskustva koja drugi pokušavaju prenijeti. Često se pitamo, što reći ili odgovoriti, ako ne vidimo promjenu, jesmo li išta postigli? Vidimo i svjedoci smo da se u crkvu dolazi sve manje, a pretpostavka je da će se ta tendencija nastaviti. Pokušajmo prepoznavati znakove vremena. Crkva je dio društva, i u njoj postoje skandali, postoji nasilje i s tim se treba suočiti.
Kako se mi nosimo s činjenicom, zašto mi idemo u crkvu? Važno je protumačiti zašto treba sudjelovati u crkvi, poslanju i životu crkve, životu zajednice, slavlju svete mise.
Sami sebe trebamo podsjetiti u sve Božje zapovijedi a konkretno sada: - Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
I čini nam se razumno, idemo u crkvu i nema objašnjenja i tako je funkcioniralo. Danas više nije tako. Moderni ljudi sumnjaju, pitaju se, očekuju odgovore na te sumnje koje nose u sebi.
Oni žele znati zašto ti vjeruješ i mi moramo (trebamo) dati odgovor.
Čemu sveta misa, zašto svaki dan sveta misa, čemu služi crkva i zašto idem u crkvu? Ljudi smo, nismo savršeni. Ali možemo se usavršavati. Moramo znati da smo ograničeni. Poznajem ljude koji idu redovito u crkvu i dobri su vjernici. Druge koji idu redovno u crkvu i nisu dobri. Zatim ljude koji ne idu u crkvu a dobri su. Svi smo različiti i grešni.
Oni koji idu u crkvu trebali bi biti bolji ljudi i nastojati biti bolji. I oni koji ne idu u crkvu, trebali bi ići iz istih razloga, da pokušaju promijeniti svoj život. Jednostavno je i zahtjevno.
Što god radimo, ograničeni smo, to je temeljna činjenica koja nas određuje. Od onih koji često idu očekuje se da su savršeni.
Usporedba, činjenica je da su mnogi ljudi nakon posjete liječniku i dalje bolesni. Jesu li oni licemjerni što su i dalje bolesni? Zašto bi onda ljudi koji redovito idu u crkvu bili savršeni? Jesu li savršeno zdravi ljudi koji idu liječniku? Nisu. Ali upravo oni i dalje idu liječniku da bi bili zdraviji. Ovdje se dolazak stavlja na duhovnoj dimenziji.
Crkva ima svoje poslanje. Cilj crkve nije biti dobar čovjek, obrazovanje, učenje jer za to imaju i druge institucije. Pravo poslanje crkve je posvećenje i spasenje ljudi po Kristu, a onda, taj zadatak nikada nije završen. Podrazumijeva trajni odnos i rast u vjeri. Crkva je zajednica ljudi koja zajedno putuje Bogu od koga je i došla na ovaj svijet. Putujući Bogu, treba se pridržavati pravila koja smo dobili od Isusa Krista.
Najvažnije pravilo:
Ljubi Boga i bližnjega kao samoga sebe i ne čini drugome što ne bi želio da on tebi čini.
Usporedba, napustiti crkvu pod izlikom da ima nesavršenih ljudi, bilo bi kao da napustimo teretanu zato što tamo ima ljudi koji nemaju zadovoljavajuću tjelesnu formu. A ovdje se radi o duhovnoj formi.
U crkvu idemo poradi sebe. Posvijestiti sebi da nije glavni svećenik ni vjernici, nego Bog. Dolazimo Isusu u goste, njegov dom. Slušati Isusovu riječ i njome hraniti svoju dušu. Ta ljepota dolazi iz duše i najvažnija je nutarnja ljepota koju treba gajiti. Vjera je doista potreba svakoga čovjeka. Crkvu je ustanovio Spasitelj koji nas vodi da ispunimo svaku čežnju. Vjera je živa stvarnost i to nosiš u sebi. Vjera je nutarnja borba i bez nje nema svakodnevne bitke. Svaki dan se borimo sa sobom. Vjera je lijek, utjeha i snaga u svakodnevnom životu, milost i dar kao život koji trebamo drugima također darivati.
Naša je stvarnost, da postavljamo pitanje zna li Bog kako je nama? A Bog je poslao na križ svoga sina da njegovom smrću slomi našu oholost. Tako da mi više ne možemo reći Bogu, nakon Isusove smrti: "ne znaš ti Bože"? Bog zna kako je oštrica ljudske mržnje ubitačna. Tome smo danas svi svjedoci. Nakon Isusove smrti, Isus više nije nedodirljivi kralj. Jedan je od nas, jednak nama osim u grijehu. Drugačiji je po vršenju volje Očeve. Isus nije želio revoluciju nego duhovnu evoluciju o stvaranju boljeg svijeta. I to molitvom, snagom odozgor, zajedništvom. Zato je ustanovio sakramente, posebno euharistije - ljubavi, da njegovom snagom izgrađujemo svijet, da nastavimo ono što je Gospodin započeo ovdje na zemlji. Tako iz sakramenta crpimo snagu za život, bolje odnose u obitelji, na poslu, društvu.... I šta je vjera ako nisam sretan, ako nemam ljubavi, ako to ne vodi zajedništvu, ako ne mogu oprostiti....
Svi mi živeći svoju vjeru pokušajmo pronaći ključ za otkrivanje ljepote življenja u sebi i drugima. Sve nam je dar odozgor. To je dio mene, izgradnje kao čovjeka pa nosi li me bol ili radost, izgrađuje kao čovjeka činiti dobra djela
A onda je fra Stjepan pozvao prisutne da iznesu svoje komentare, mišljenja, pitanja. Diskusija je bila dosta aktivna jer su se mnogi uključili u razgovor o temi i dali prijedloge za buduće tribine. Fra Stjepan nas je uspio zainteresirati i izazvati razmišljanja i promišljanja o temi.
Doista, još jedna živa tribina i bogatstvo milosti naše vjere i našeg hoda sa Isusom do neba.
Fra Stjepane, veliko hvala!
Gordana Ljubos, OFS Busovača
