Čudni su putevi Božji...
Svi imamo pred sobom put koji je Bog napravio posebno za nas. Obično na tim putevima možemo vidjeti kamo idemo i lako nam je napraviti sljedeći korak, mogli bismo reći da je prelako i jednostavno, samo trebamo pratiti znakove. Ponekad smo izgubljeni i tada Bog učini nešto što ne očekujemo, stavi nam povez na oči i ne vidimo kamo idemo. Zastrašujuće je ne znati što nas očekuje na životnom putu, ali nikad ne skrećemo jer znamo da nas Bog prati. Stoga, strah od nepoznatog treba pobijediti, jer kada nam Bog stavi povez na oči, uhvati nas za ruku i vodi putem, pravim putem istine koji nam je namijenjen.
Ovo je moj slučaj s Framom. Bio sam izgubljen i nisam znao kamo idem, a i bilo me strah jer nisam znao što očekivati.
Bez obzira na sve vjerovao sam Bogu jer sam znao da mi želi dobro.
Svoj Framški put započeo sam hodajući nepoznatim putem, ne znajući što me čeka. Ne znajući da će mi se život okrenuti naglavačke. Na svom prvom kampu vidio sam framaše i uvijek sam se pitao kako tako mladi ljudi koji su različiti mogu biti kao jedno, tako sretni i uzbuđeni što su Božja djeca. Želio sam to, htio sam biti uzbuđen što sam Božije dijete. Moje nestrpljenje nije moglo dočekati da počnem ići na Framu. Kad sam konačno to učinio, počeo sam preispitivati svoje odluke. Bio sam sramežljiv, bojao sam se progovoriti jer su svi bili različiti. Bi li me ismijavali? Zar bi uvažili moje mišljenje? Da sam barem tada znao što me čeka. Počeli su me slušati, nisam bio sam i počeo sam pronalaziti pravog sebe. Sudjelovao sam u aktivnostima, a Frama je postala ovisnost, koja je bila jedina ispravna za mene. Ali kako bih mogao biti dobar framaš ako nisam bio dobar kršćanin? Nisam volio ići u crkvu, radije bih proveo nedjeljno jutro u krevetu nego u crkvi slušajući iste riječi i iste molitve svaki tjedan. Kada sam se priključio Frami, kao da je Bog poslao pozivnicu na misu. To je bila molitva, naš razgovor koji je sve nesigurnosti u meni uništavao, sve prepreke činio nepostojećima. Rekli su mi za glazbenu sekciju i htio sam se okušati u pjevanju i tu je sve počelo. Redovito sam išao u crkvu i na početku sam bio više fokusiran na pjevanje nego na misu. S vremenom sam počeo slušati što mi svećenik govori i sve je počelo imati smisla, do te mjere da nije bilo nedjelje kad bih propustio misu. Provodio bih nedjelje u crkvi, ne samo na jednoj misi.
U Frami sam mislio da sam tu samo da budem bolji kršćanin i da se družim s prijateljima. Sve dok konačno nisam upoznao Njega. Onoga kojeg svi slijedimo, Sveti Franjo Asiški. Iako me njegovo ime uvijek okruživalo, nikad nisam razmišljao više o njemu. Tko je on bio? Što je učinio u svom životu da ga toliko ljudi slijedi? Moja pitanja su bila odgovorena kada sam dobio priliku otići u Asiz. Učio sam o njegovom životu i hodao kuda je on hodao. Vrhunac putovanja bio je kada sam posjetio njegov grob, gdje sam proveo dosta vremena razgovarajući s njim o svom životu. Koja je moja životna svrha?
Kad sam završio, osjetio sam pomirenje. Osjećao sam se kao da su svi dijelovi slagalice na svom mjestu i da ne moram brinuti ni o čemu, i nisam. Nastavio sam svoj put u Frami dajući sve od sebe kao framaš, dio glazbene sekcije, dramske sekcije, svakodnevno sam se molio Bogu, trudio sam se biti što bolji čovjek u svojoj zajednici. Nikad nisam ni mislio da će moj put u Frami završiti...
Zato pišem ove riječi draga braćo i drage sestre.
Bog mi je konačno skinuo povez s očiju i ostavio me na raskrižju. Ostavio me ovdje da idem drugim putem, da počnem pisati sljedeće poglavlje. Zbog tebe sam Framo pronašao razlog za život. Nisam više izgubljen jer si me ti pronašla. Pronašla si me kada sam bio najslabiji. Pronašla si me kada sam bio okružen strahom, kada sam bio najusamljeniji.
Pomogla si mi pronaći pravog sebe.
Pomogla si mi da pronađem svoje talente.
Pomogla si mi da upoznam svoju drugu obitelj.
Pomogla si mi da shvatim da su mladi sol zemlje i svjetlo svijeta.
Pomogla si mi pronaći Boga.
Nikada ne bih mogao uzvratiti ono što si učinila mom životu.
Dragi brate i draga sestro, ako ovo upravo čitaš, a nisi siguran da li krenuti na svoj put u Frami ili se dvoumiš o svom putu u Frami, upamti da te Bog drži za ruku i on će te odvesti na pravi put, vjerujte mu. Frama je dom za sve koji žele voljeti, i živjeti uz Boga.
Hvala Frami, što je upalila svjetlo kad je bilo najmračnije.
Hvala svim mojim framašima, bivšim i sadašnjim što su mi postala druga obitelj.
Hvala svim duhovnim asistentima koje sam upoznao na svom framaškom putu.
Hvala dragom Bogu što me je vodio za ruku na ovom framaškom putu.
Sada, dok nastavljam drugim putem braćo i sestre, uvijek ću vas se sjetiti. Uvijek ćete imati mjesto u mom srcu.
Kad bih mogao sažeti svoje „putovanje“ s Framom, sažeo bih ga tekstom jedne pjesme koja je oživjela u našoj Frami 2015. godine:
Pogledah u oblak i vidim mu lice,
Slušam što će dalje, meni samo reci.
Oblak progovori poziv ja dobih,
Još danima osjećam u srcu te riječi.
Hvala vam!
Mir i dobro.
Ivan Nujić
Frama Kreševo
