Crkva u Hrvata bogata je misijskim zvanjima, ali zov misija i dalje mami te tako upoznajemo nove, mlade Bogu posvećene osobe spremne otići naviještati Radosnu vijest onima koji je još nisu čuli. Jedan od njih je i fra Mario Katušić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji se sprema za misiju na Kubi...
Naš sugovornik, misionar u nastanku, rekli bismo, rođen je 2. prosinca 1988. u Uskoplju, gdje je i kršten, kao najstarije dijete svojih roditelja, koji uz njega imaju još dvije kćerke i sina. U rodnom mjestu završio je osnovno obrazovanje, a u sjemenište je išao u Visoko. Franjevački habit obukao je 2007. stupanjem u Franjevački novicijat u Livnu. Slijedeće godine, 2008., upisao je Franjevačku teologiju u Sarajevu, a 2013. zaređen je za đakona. Diplomirao je 2014., kada je primio i red prezbiterata. Đakonsku službu obavljao je u župi Ovčarevo, dok je prve dvije godine svećeničke službe proveo u Bihaću kao župni vikar, dok trenutno obavlja službu samostanskog i župnog vikara u Fojnici.
Priprema, pozor...
Kroz razgovor fra Mario nam je kazao kako najprije valja dobro ovladati španjolskim jezikom kojeg je već učio u Sarajevu, a za bolje učenje i usavršavanje otisnut će se, sredinom srpnja, put Madrida gdje ću provesti dva i pol mjeseca jer će ondje biti organizirana škola intenzivnog učenja jezika. Tako da bi na Kubu trebao stići u jesen, sredinom listopada, odmah po završetku tečaja u Španjolskoj.
Interesiralo nas je i zašto Kuba, koja, moramo priznati, zvuči prilično egzotično, te nam je tako priznao kako je njegovo upoznavanje s ovom otočnom državom u Meksičkom zaljevu uglavnom bazirano na razgovoru s fratrima i misionarima koji tamo žive, jer ju još nije posjetio... „U rujnu 2018., u našu Provinciju došao je generalni ministar Franjevačkoga reda, imao je susrete s braćom i tom prigodom govorio je o potrebama fratara u novim franjevačkim misijama kao što su Kina, Južni Sudan, Kazahstan, i, između ostalog, Kuba“, ispričao nam je mladi franjevac i otkrio kako je i sam počeo promišljati o tim mjestima i svom odlasku u misije ondje...
Faza dozrijevanja u odluci
Kroz nastavak razgovora kazao je kako ga je zapravo general, nekako svojim govorom, potaknuo na sudjelovanje u novim projektima Reda. „Ipak, to je velika promjena u života, daljina je neizostavna prepreka pa sam bio pomalo ohladio od takvih ideja. Ponovno, nakon nekoliko dana, počeo sam se pitati jesam li ja za odlazak u misije; što će biti sa mnom ako tamo odem, možda ću se odmah vratiti, kako će moji to prihvatiti, puno je pitanja bilo u mojoj glavi. Odlučio sam se ipak informirati o Kubi, naravno, prije nego li to predstavim fratrima i obitelji. Javio sam se u ured za misije našega Reda, oni su mi poslali adresu fratara i tako sam s njima stupio u kontakt, što je zapravo bio i jedini način na koji sam upoznavao Kubu, njenu političku situaciju, vjersku slobodu“, iskreno je odgovorio budući misionar koji se sprema poći u državu podijeljenu u 11 biskupija, s manjom svećenika, jer komunizam je bio krut i religija nije bila dozvoljena. Kako je već poznato i rečeno, Kuba je dugo bila komunistička zemlja, gdje je tek odnedavno na referendumu izglasan novi Ustav u kojemu su predviđene vjerske slobode. Danas u ovoj komunističkoj državi mladi se vraćaju religiji, istražuju područje duhovnoga i samim tim je važna prisutnost misionara u toj zemlji. Kuba je zemlja koja se vraća vjeri i time će biti potreba za novim misionarima.
Između straha i uzbuđenosti
Neizostavno je osobu koja se sprema za odlazak u misije pitati kako je nastala ta odluka pa smo to upitali i fra Maria, koji je kazao kako odlazak u misije, pogotovo ovako daleke, jest jedna velika promjena u životu. „Nije se lako na brzinu odlučiti za tako veliki korak u život, potrebno je dosta razmišljanja, razgovora s fratrima i obitelji. To je proces koji traje. Nikada čovjek ne može znati što ga sutra čeka u drugoj župi, a pogotovo na drugom kraju svijeta. Vrijeme je potrebno za razmišljanje o takvoj odluci, potrebno je dosta razgovora s ljudima koji su boravili daleko i potrebno je život prepustiti Bogu. Ranije sam razmišljao o odlasku u Afriku kod fratara, možda na jedan mjesec, ali uvijek nešto spriječi takve planove“, spomenuo je naš sugovornik nadovezujući se kako je u takvim situacijama teško govoriti o osjećajima, jer napustiti Bosnu nije lako... „Tu sam odrastao, školovao se, zemlja je to koja svojom šarolikošću privlači. Ipak mislim da odlaskom u misije neću izgubiti povezanost s domovinom i da ću u drugoj, dalekoj zemlji moći ostvariti na dobar način svoj poziv redovnika i svećenika. Trenutno se krećem između straha i uzbuđenosti, strah od novoga i uzbuđen zbog upoznavanja novoga“, priznao je.
... možda bismo mogli i više
Kao budući misionar, a trenutni župni vikar kazao je kako se u mjesnoj Crkvi prati rad naših misionara, te im se pomaže. „Rado organiziramo akcije prikupljanja pomoći, školujemo studente koje nam pošalju, ali možda bismo mogli i više. Tek društvene mreže su nam omogućile svakodnevno pratiti rad naših misionara u svijetu što je mnoge svećenike, redovnike i redovnice zainteresiralo da posjete te zajednice i s njima provedu jedno vrijeme. Zasigurno bismo mogli svojim sudjelovanjem u misijama puno pomoći, ne mora to biti cijeli život, nego možemo nekoliko godina sudjelovati u radu misija, provoditi s njima život. Mislim kako bi puno doprinijelo osobnoj izgradnji, ali i mjesne Crkve“, podcrtao je fra Mario.
„Što sam nešto Kubu jučer spominjao?!“
Njegova odluka, istina, tiče se samo njega, no, trebalo ju je priopćiti subraći i obitelji. Istaknuo je kako su ga fratri podržali na njegovu novom putu – bilo je nekih koju su više voljeli da ostane u Provinciji, dok su mu drugi svojim savjetom pomogli otisnuti se na ovaj važan put. „Roditelji su pomalo iznenađeni. Kada sam ima kazao da idem nije bilo reakcije, tek sutra dan su nazvali i pitali me što sam nešto Kubu jučer spominjao“, simpatično je dodao franjevac, objasnivši kako je i za njih daljina veliki izazov te su ga jedno vrijeme odgovarali, ali su i prestali, te se nada kako su se složili s njegovom odlukom.
(Po)kazati ljudima da u svojoj težini života nisu sami
Na kraju je ovaj odlučni budući misionar podsjetio kako papa Franjo u svojoj pobudnici Evngelii gaudium podcrtava važnost otvaranja Crkve prema misijama, o otvaranju Crkve prema novim narodima, novim projektima. Istaknuo je kako je biti misionar zapravo jednako biti utjeha tamo gdje su životne okolnosti teške, gdje je siromaštvo i još više donijeti radost Evanđelja, te (po)kazati ljudima da u svojoj težini života nisu sami.
„U mojoj Provinciji ima nekoliko misionara, najpoznatiji je bio pokojni fra Vjeko Ćurić, oni su me svojim radom u drugim kulturama zainteresirali za ovaj način života. Neizmjerna je sreća za svakoga tko usreći druge, a u njihovu radu je to svakodnevno prisutno“, poručio je na kraju fra Mario Katušić.
Preuzeto s: www.nedjelja.ba
