Ovih dana spominjemo se smrti fra Anđela Zvjezdovića, fratra iz daleke prošlosti, koji je umro 7. lipnja 1498.g.
Prisjećamo se fra Anđela jer nam je potrebna njegova mudrost i hrabrost. Današnji trenutak u kojem živimo dramatičan je kao što je bio i njegov. I danas je na kušnji, kao i u njegovo vrijeme, i sudbina naroda i budućnost Bosne i njezinih fratara. Sjećajući se fra Anđela i njegova vremena ne želimo bježati u prošlost, nego pronaći snagu za današnje kušnje i nadu za budućnost.
Koje su to bile fra Anđelove kušnje? S jedne strane bio je to strah od Osmanlija i bojazan da s njima nema opstanka, a s druge oni koji viču da se mora otići iz Bosne ili izginuti samo da se ne bi živjelo među nevjernicima. Fra Anđeo je trebao odlučiti, bježati u druge zemlje ili ostati na svojoj zemlji. Mudri i hrabri fra Anđeo stao je pred sultana Mehmeda II. El'Fatiha i od njega tražio i dobio dopuštenje da on i njegov narod mogu ostati u Bosni. Njegov susret sa sultanom bio je neshvatljiv za većinu ljudi njegova vremena - pa i danas, a on je samo postupio kao istinski vjernik u Boga i sljedbenik sv. Franje.
Susretom između fra Anđela i sultana El'Fatiha započeo je u našoj zemlji dijalog između kršćanske kulture i civilizacije te islamske kulture i civilizacije. Tim je susretom pokazano da je moguć zajednički život i da je uspostavljena nova paradigma odnosa između različitih religija i kultura. Paradigma koja zagovara dijalog i razumijevanje kao pretpostavku za zajednički život. Zajednički život s ljudima različitih vjera i kultura, mi baštinimo od djedova i pradjedova, nosimo ga u genima. Danas, više nego ikad, potrebno nam je ljudi fra Anđelova duha i mudrosti, ljudi koji bi nastojali uspostaviti pravedne i umne norme zajedničkog života. Nažalost, puno je više onih kojima nije stalo do istine i zajedničkog života, puno je više onih koji zavode narod lijepim riječima ne oslanjajući se na istinu i moralne norme, a koji o narodu i njegovoj povijesti znaju neoprostivo malo. Kad gledamo povijest, kojoj je put trasirao fra Anđeo i koja se nadahnjivala franjevačkim duhom, vidjet ćemo da naš narod nikad nije bio zatvoren u sebe i neprijateljski raspoložen prema drugima. Naprotiv, namijenjena nam je uloga da budemo otvoreni i u trajnoj komunikaciji s drugima i drugačijima.
Otići iz Bosne ili ostati, pitanje je koje je mučilo fra Anđela, a muči i mnoge od nas. Fra Anđeo je dao svoj odgovor, i taj odgovor ljubavi prema domovini ostavio nam je kao svoju jedinu oporuku. Zato pitanje koje danas možemo postaviti: Možemo li mi, parafrazirajući biblijskog pisca, reći: Nek' mi se desnica osuši i neka mi jezik umukne ako se odreknem svoje Bosne.
Častimo fra Anđela i naše pokojne djedove i pradjedove, naše rođake koji su tabanali ovim istim putovima kojima i mi tabanamo. Oni mrtvi sigurno bi nam rekli: I mi smo još davno mogli otići odavde, ali smo ostali, jer smo mislili da je to pravdeno i pošteno. Mogli smo otići kad je propalo bosansko kraljevstvo i kad je većina ljudi iz drugih krajeva Bosne iselila se, ali mi smo ostali. Mogli smo otići iz Bosne poslije bečkih ratova kad je osmanlijska vojska došla do Beča i kad je u cijeloj Bosni ostalo 20.000 katolika, ali mi smo ostali. Imali smo mnoštvo prigoda da odemo odavde, ali mi smo ostali i ovdje čekamo uskrsnuće mrtvih. Znali smo da će stranci koji su došli u našu zemlju jednog dana i otići, a zemlja će ostati onima čija je bila i koji je vole. A oni koji je vole spremni su za nju i trpjeti. Oni koji su davno otišli iz Bosne, zaboravili su i svoj jezik i svoju kulturu, a oni koji su ostali sačuvali su i jezik i kulturu i vjeru. Naši su korijeni ovdje poreduboki i nitko ih ne može uništiti osim nas samih. Nas ovdje još ima i ako Bog da bit će nas dok je sunca na nebu. Ali samo pod jednim uvjetom: Ako se oslonimo na Boga.
R.R.
