Sigurno više i ne brojite koliko puta ste odgovorili na ovo pitanje, ali kažite nam kako ste se odlučili na misionarski rad? Kako su Vaši najbliži reagirali na tu odluku? Zašto baš Afrika?

Moj put u misije u stvari je započeo na nogometnom terenu na kojem Krist i ja imamo puno zajedničkih utakmica u nogama. Na početku me je taktički puštao da vodim i mislim kako znam kud idem i što želim od sebe, a ja mislio da ću biti nogometaš. No umjesto u FC Barceloni nekoliko godina nakon našeg prvog susreta na nogometnom terenu završio sam na bogosloviji. Krivac za moj dolazak u sjemenište je fra Marko Ćorić, profesor grčkog i latinskog iz visočkog sjemeništa, koji mi je rekao da je to dobra škola, ali ima i dobro igralište. Iako sam misio da nisam ”tip kakvog oni traže”, ta samostanska sredina koja prilično strogo odgaja mladog čovjeka na urednost, požrtvovnost, disciplinu, timski rad, činila mi se idealna okolina za mene, budućeg prosperitetnog nogometaša. Odlazak u sjemenište u stvari je moja prva životna pobjeda u kojoj sam izabrao igrati za Kristov tim.

Ali briljirali smo mi i u nogometu. Kada smo se od rata u Bosni i Hrvatskoj sklonili u Italiju te u Bariju proveli godinu novicijata, dok smo jednu prilično pustu crkvu punili vjernicima i privlačili ih pjevanjem nas mladih fratara, paralelno smo igrali gradski turnir u nogometu i stigli u finale. Na završnu gradsku svečanost kada smo došli po nagradu, cijeli moj tim izašao je u habitima i zaradio ovacije. Slične uzvike danas doživim kad nedjeljom ulazim u crkvu na početku mise u selu, a ljudi koji cijeli mjesec čekaju jednog od nas dvojice svećenika u misiji da zajedno slavimo Radosnu vijest spremni su na slavlje svim srcem pa krenu afričke ovacije. Još jedna pobjeda u nizu.

Radosna vijest me je dovela u misije u svakom pogledu. Nikad u stvari nisam saznao kojim se od moje subraće na bogosloviji Krist poslužio kako bi u mojoj studentskoj sobi zaboravio na stolu misijski list Radosnu vijest. Bilo je to pred kraj studija kad su se odluke i preispitivanja zaoštravali, a u životnoj igri nije više bilo produžetaka nego jesi ili nisi pozvan. Listam časopis, gledam slike iz misija koje su u to vrijeme tko zna kojim putem i koliko putovale do nas kako bi prikazale rad misionara s ljudima Trećeg svijeta i shvatim da je vrijeme za još jednu pobjedu Krista koji me šalje na novi životni turnir. Želja da postanem misionar na neki način riješila je sve moje upitnike koji su mi visili nad glavom dok sam se pitao jesam li pozvan i hrabar zarediti se.

Najljepši trenutak u životu mladog čovjeka je onaj kad sam skužiš da si pronašao svoj životni put, znaš što hoćeš. Entuzijazam na vrhuncu, a život pred tobom. E to se meni dogodilo kad sam shvatio da želim biti misionar. Međutim te godine ”prvenstvo” se nije igralo u Latinskoj Americi, gdje sam želio otići, nego me je franjevačka misijska središnjica iz Rima uputila u Afriku. Eto zašto Afrika, nisam je ja izabrao nego ona mene. A moje ime Miro u stvari najviše objašnjava karakter mojih roditelja i smirenost kojom su primili moju odluku, jedino što je mati pitala ”Imal’ šta bliže od Afrike?”.

Kada danas pogledate, mislite li da ste bili svjesni svega što Vas čeka u misijama? Može li se čovjek uopće u potpunosti pripremiti na sve što će vidjeti i doživjeti u Africi?

Sva sreća da nisam bio svjestan i nisam znao što me čeka. Kako bi život bio dosadan kada bi mogli predvidjeti i isplanirati ono što će nam se dogoditi. Mislim da se u novom, nepoznatom i neočekivanom smjestilo najviše ljepote života. Misija je jedna velika životna pustolovina, da sam imao bolju sliku svega što će me dočekati vjerojatno bih na početku odustao. Čovjek dok nešto ne doživi ne zna koliko može. A najljepše priče događaju se dok se penješ, kad dođeš u mirnu fazu, bude zanimljivo par minuta, onda odahneš i tražiš dalje.

Zamislite nas petnaestak svećenika iz Europe koji smo došli u Belgiju na zajedničke pripreme za misije. Svi pucamo od energije i nestrpljenja da zakoračimo u novi svijet, prolazimo ozbiljne pripreme, a kad se uskoro nađeš u stvarnosti i susretneš licem sa svijetom u kojem kao da hodaš naglavačke shvatiš koliko si zelen i nepripremljen, ali se ne daš. Znači, ne možeš se dovoljno pripremiti nego se polako uklopiš i navikneš. Osim na kuhane banane, na njih se neću naviknuti ni ako u Africi ostanem još 100 godina.

Na jednom od afričkih plemenskih jezika Vaše ime znači čovjek iz Afrike? Osjećate li se tako? Koliko ste Vi Afriku promijenili, a koliko ona Vas?

Rekao bih da se Afrika i ja dobro slažemo, jedan drugoga mijenjamo i skupa razvijamo. Nije bit samo u promjeni Afrike, već u predrasudama i stavu koji drugi imaju ka siromašnim kontinentima i tu je uloga nas misionara, da kao Krist raširimo ruke i povežemo jedan svijet s drugim jer tako ćemo svi doživjeti pozitivnu promjenu. Afrički ljudi su me više od svega naučili toleranciji, smirenosti i poštovanju drugog čovjeka, svim onim običnim, iskonskim, vrijednostima koje su se izgubile u razvijenom svijetu.

A dogodilo se da moje ime na dvije strane svijeta objašnjava poslanje na koje sam upućen. Na hrvatskom jeziku opisuje plahost i miroljubivost ljudi s afričkog kontinenta, a s druge strane predodredilo je moj poziv jer na nekoliko plemenskih jezika zastupljenih u Keniji moje ime kaže da sam ja čovjek iz Afrike. Ja sam dakle Bosanac u Africi, ali i Afrikanac iz Bugojna. A kako se za Bosance često vežu psovke moram vam reći da se na svahiliju ne može opsovati jer se one uopće nisu razvile. Mislite li da u uvjetima u kojima ljudi žive u Africi nije bilo razloga, ali evo nisu se ugradile u komunikaciju. I to je još jedna lekcija koju mi možemo naučiti od Afrike.

Osim pastoralnog rada, izrazito je značajan i društveno-karitativni angažman. Što se po tom pitanju radi u Vašoj župi?

Za početak, živimo među lokalnim stanovništvom i dijelimo njihovu svakodnevicu. Misionari franjevci izabrali su one najudaljenije i najugroženije sredine jer ljudi u njima uvijek nekako ostanu zaboravljeni i izostavljeni iz svega. Ne vrijedi čovjeku bolnica u kojoj rade liječnici volonteri iz razvijenih zemalja, u kojoj možeš dobiti besplatne lijekove i njegu ako je ta bolnica ostala stotinu kilometara udaljena u urbanim većim sredinama, a najčešće jest, pa siromašno stanovništvo ruralnih područja nema priliku doći do njih, jer to su ljudi koji nikada nisu niti došli do asfalta. A mi smo ovdje u Subukiji uspjeli oformiti zdravstveni centar i mobilnu kliniku, graditi crkve i škole prije nego su putevi i došli do nas. Pod krovom naše misije oko 300 djece svaki dan ima siguran obrok i ono što je najbitnije šansu da se razvija.

Škola Sv. Franje jedina obrazuje siromašnu djecu koja ne mogu platiti školarinu, a pri tome je jedna od najjačih škola na ovom području. Mladom čovjeku kojem takoreći nije bilo dopušteno ni sanjati o boljem životu vratili smo to malo dostojanstva i stvarno sam sretan što sam se baš tu našao. Ove godine potekla je tekuća voda na dva mjesta – u školi u kojoj spavaju djeca, zasad su samo djevojčice dobile tuševe, ali riješit ćemo uskoro i za dječake. I drugo mjesto je Mali dom. Nakon devet godina borbe i nošenja vode u kanisterima okačenima na nejaka dječja leđa, iz kilometar udaljenog pojilišta, imamo bušotinu s pumpom iz koje bolesna i napuštena djeca koju zbrinjavamo u ovom sirotištu sada dobivaju vodu. Bogu hvala.

U Malom domu, utočištu za napuštenu djecu, brinete o djeci s hendikepom. Koliko je teško brinuti o takvoj djeci bez dovoljnog broja stručnog osoblja koje je prijeko potrebno kada se radi o djeci s hendikepom?

Dobro je, kad ne znamo da postoji bolje, nismo time ni opterećeni. U Malom domu nema uopće stručnog osoblja, samo četiri žene iz sela koje pomažu djeci oko osnovnih potreba, a najveći teret upravo dijele sama djeca među sobom. No oni su toliko silno požrtvovni i pomažu jedni druge da ova zajednica djece s invaliditetom funkcionira kao jedno dobro usklađeno tijelo. Obaveze među djecom su podijeljene, zna se koje dijete brine o drugom bolesnom i oni ne samo da se toga pridržavaju nego se doslovno utrkuju. Djetetu od 5 godina nije teško iz dana u dan hraniti drugo nepokretno dijete. Dok ih promatraš imaš osjećaj da oni u tome pronalaze neko djetinje veselje. Ne daj Bože da će netko zatražiti bombon više, a zaboraviti na bolesno koje leži u drugoj prostoriji. To se ovdje ne događa.

U Svjetlu riječi sam već pisao o maloj Jane koja je prošle godine dobila protezu za nogu. Nažalost, ona je trebala proći školu hodanja da bi naučila koristiti protezu s koljenom, ne možeš samo staviti protezu i hodati kako se nama čini, ali sve što smo joj mogli priuštiti su 3 dana koliko je s nama bio protetičar iz tvrtke koja nam je darovala protezu. Dok je on podučavao Jane sva djeca bila su oko njih i pozorno slušala. Oni su danas njezini učitelji i pomagači.

Nemamo ni regularnog wc-a, a kamoli prilagođenog djeci invalidima. Duboko se nadam da ćemo to realizirati u 2017. godini. No jedan nepokretni dječak ovdje u Malom domu patentirao je ulazak u wc na skateboardu kojeg je Bogu hvala slučajno donio sa sobom jedan volonter. Umjesto da puže, on sjedeći ukliže. Sve je ovdje jako dobra improvizacija.

Koliko važnu kariku predstavljaju volonteri u misijskom djelovanju?

Najčešće kada mi se jave mladići koje žele doći volontirati onda napišu da su spremni graditi, zidati, kopati. Ali mi nemamo potrebu za volonterima koji bi radili teške fizičke poslove jer ljudi su ovdje bez posla i primanja pa je gotovo jedini način da zarade obrok za svoju obitelj kada im mi franjevci otvorimo tu mogućnost. Ljudi koji mogu prenijeti neko stručno znanje djeci u školi i Malom domu, profesorima, a i mamama u sirotištu su nam od pomoći. Oni koji imaju volju prihvatiti djecu u Malom domu i živjeti s njima postaju dio naše obitelji.

No uloga volontera najbitnija je u tome što će doći, iskusiti život ovdje i prenijeti informaciju dalje. Ne mislim da je dovoljno samo doći, slikati se s djecom pa objaviti na društvenim mrežama, ali svatko tko ovdje dođe s dobrom voljom i otvorenog srca dobije poticaj da pokrene promjenu koja bi mogla donijeti neko novo dobro. Ne mislim isključivo korist za misiju, dovoljno je ako se dogodi neka pozitivna promjena u vlastitom životu i sredini iz koje dolazi. Povezivanje je najbolji učinak volontiranja, a iz priča volontera znam da im je boravak u Africi najčešće najljepše iskustvo koje dožive. Znatan broj volontera upravo se obrati na afričkim misama jer dožive vjeru na jedan vedriji način.

Može li svatko od nas biti misionar u svome mjestu? Mora li se otići u misije da bismo pomagali?
Misionar znači poslanik, a svi smo poslani činiti dobro i širiti Radosnu vijest gdje god se nađemo, ne mora se nužno otputovati. Kažu da ćeš dugo i sretno živjeti kad jedeš polovicu, hodaš duplo, smiješ se troduplo, a voliš bez mjere. Ovo je uspješna formula jednog misionara, a možeš je primijeniti svugdje. I ne zaboravi povesti Isusa sa sobom kud god kreneš.

Često smo nezadovoljni i nesretni, možemo slobodno reći, zbog potpuno nevažnih stvari, a ljudi u Africi, iako nemaju ni mali dio onoga što mi imamo, poznati su po iskrenom osmijehu. Što možemo naučiti od njih?

Oni su neposredniji i više otvoreni jedni ka drugima te znaju ono što smo mi davno zaboravili, veseliti se tuđem uspjehu i sreći. Nema ljepšeg osmijeha nego kad podijeliš radost drugog čovjeka pa vam, dok se smijete, još i suze krenu od sreće. A ljudi zaokupljeni svojim brigama i uspjehom često se zaborave veseliti i vlastitoj sreći. Zaboraviš se radovati što ti se rodilo tele, nego ti je draže što je susjedu uginula krava.
Kada je bijelac među afričkom djecom pokrenuo igru i obećao da će košaru voća dobiti dijete koje je prvo dotrči, na njegov znak ”kreni” svi su se ulovili za ruke i zajedno potrčali, a onda su objasnili bijelcu da ne može jedno dijete biti sretno ako su ostala djeca tužna. Ubuntu – postojim zbog svih nas, filozofija je potekla iz afričkog plemena, a sreća zbog međusobnog dijeljenja je tajna afričkog osmijeha kojem mi bijelci zavidimo.

U Africi postoji izreka: U ostatku svijeta imate sat, a mi imamo vrijeme. Je li to uistinu tako?

U Keniji jest. Na stranu sva druga bogatstva, no Afrikanci su bogati strpljenjem. Kažu na svahiliju: Haraka haraka haina baraka – ako žuriš nema blagoslova. Zamislite samo koliko ste puta bili nervozni što crveno na semaforu traje sekundu predugo ili vozač ispred vas nije krenuo u prvoj stotinki. Ovdje kod nas nema ni semafora, a i vrijeme sasvim drugačije teče. Struju smo uvodili pet godina, vodu u Mali dom skoro cijelo desetljeće, dijelove puta još nismo do kraja spojili. Na popravak mojeg auta, kada sam se na blatnom putu prevrnuo u kanal čekao sam cijelih 5 mjeseci, a za to vrijeme trebalo je i dalje normalno funkcionirati. Imao sam u zamjenu stari auto koji smo već bili otpisali, bez kočnica, žmigavaca i retrovizora. Kada bi išli u grad, lijepili bismo žmigavce čim stignemo na asfalt i pridržavali retrovizor dok prolazimo pored policije jer su me nerijetko kažnjavali.

Zanimljivo je kada nam u misiju dođu novi volonteri, spremni promijeniti Afriku u par tjedana i onda se planovi raspadnu na prvom blatu u koje zapadnemo autom pa ne možemo nastaviti dok nam netko drugi ne pomogne. Upravo sam takav i ja bio kad sam tek došao u misije. A ovdje svi ovisimo o ruci koju će ti netko pružiti, ne o vremenu.

Kako sebe vidite u budućnosti? Afrika ili …?

U životu uvijek imaš drugu priliku i zove se sutra. A taj novi dan već će se pobrinuti sam za sebe pa se stoga niti ja ne brinem. Ovdje u Africi ispolirao sam jednu osobinu – nema planiranja. Kad mi budućnost dobaci novu loptu, odigrat ću par finti s Isusom i onda ću znati kamo krenuti u novu životnu pustolovinu. Jer ako te Bog negdje želi on će te tamo odvesti, a u problemima i poteškoćama koje ćeš sretati po putu, neće te ostaviti samog.

Intervju s fra Mirom Babićem je objavljen u siječanjskom izdanju Svjetla riječi.