O ljubavi se oduvijek pisalo kao sastavnom začinu čovjekova života.
Koliko god se trudili pobjeći joj, ona nam je uistinu potrebna za ovozemaljski život jer preko takve ljubavi dolazimo do Njega, koji je vječna Ljubav. Platon kaže da smo u iskonu bili ujedinjeni, a da se želja i čežnja za vraćanje ka jedinstvu zove ljubav. Ali, kako mi to nju danas definiramo? Shvaćamo li što je ljubav zapravo?
Ovih par dana pred Valentinovo bili smo bombardirani raznoraznim reklamama za dan zaljubljenih, trgovine su pune plišanih srca, crvenih omota i mašnica, sa svih strana nas turističke agencije savjetuju gdje je najbolje provesti taj dan a oni, s onu stranu rijeke, koji su pak slobodni i žele bojkotirati Valentinovo, nas redovno podsjećaju kako su sami i kako je njima odlično objavljujući po društvenim mrežama svakakve fotografije, statuse, pjesme koje su naravno popraćene popularnim i neizostavnim ''forever alone''. Ali koliko smo mi to zapravo ''zauvijek sami''? Mora li Valentinovo biti blagdan samo za zaljubljene? I kako to mi poimamo pojam ''zaljubljen''?
Ja, kao dugogodišnja framašica i vječna zaljubljenica u sve živo, smatram da je ovaj dan- dan za ljubav! Ali pazite, ne samo za ljubav prema svom partneru, nego ljubav prema prijatelju, roditeljima i svima koji vas na neki način čine boljom verzijom sebe. Neki vjerojatno smatraju da je ovo pogrešno, ali ja vjerujem da je zaljubljenost zapravo osjećaj osobitog divljenja. Tako da sam ja zaljubljena u nećakinju koja je krenula u prvi razred i ne želi slušati učiteljicu, zaljubljena sam u najboljeg prijatelja koji je nakon velike tragedije našao snagu u srcu i s osmijehom ide dalje, u prijateljicu koja je svjesna sebe i svojih mogućnosti i radi sve da se potpuno ostvari u onome što voli i želi raditi; zaljubljena sam u sve one koji mi pokazuju kako je dobro i radosno slijediti Krista, biti u svijetu ali ne i od svijeta, kako s Bogom svojim preskačemo zidine (ali polako).
Dakle, što želim reći? Ne dopustite da vas komercijalizirana verzija ovog blagdana natjera da mislite kako ste sami i kako nemate nikog. Pogledajte ljude pored sebe! Svoju obitelj, svoje prijatelje. Sve one koji vam znače, koji vas vole i koje volite. One koje poznajete godinama, i one koje ste nedavno upoznali. Svi su oni vaše Valentinovo, jer je svako prijateljstvo, na kraju krajeva, dar s Neba.
Govoreći o prijateljstvu, ne mogu a da se ne dotaknem najljepšeg primjera, a to je prijateljstvo sv. Franje i sv. Klare. Koristeći internet kao pomagalo za dolazak do bitnih informacija i pronalazak inspiracije, pronašla sam predivno razmatranje s. Kate Karadže koja o Franji i Klari govori kao o božanskim zaljubljenicima. Ona kaže kako između muškarca i žene može postojati prijateljstvo te kako ono nije opreka u odnosu s Bogom nego upravo suprotno- ono je način rasta ljubavi prema Bogu kroz razgovor s prijateljem ili prijateljicom. Slobodno možemo reći da su Franjo i Klara dva nerazdvojna pojma, kako se njihovi životi isprepliću i njihovo prijateljstvo živi u svemu stvorenome. I upravo to i ja želim! Prijateljevati s nekim tko me neće udaljiti od Boga, nego iz dana u dana Njemu približavati.
rijeme u kojemu su živjeli Franjo i Klara ne razlikuje se mnogo od ovog današnjeg. Nepravda, nesloga, siromaštvo, nemiri. Sigurna sam da već dovoljno poznajemo Franjin život. On se pojavljuje kao netko tko se bori protiv ustaljenih načina razmišljanja, sve što radi je ludo u očima drugih, živi sa siromašenima, odbačenima i marginaliziranima. Ubrzo osniva svoj red, okuplja svoju braću i udaraju temelje u ono što mi danas zovemo franjevaštvom. Klara čini slično ali je njoj puno teže. U tom vremenu žene nisu imale tolika prava, njihova glavna zadaća bilo je staranje o djeci i kućanskim poslovima. Ali takav život nije imala biljčica svetog Franje. Klara je, uz pomoć Franje, pronašla snagu i odvažnost u sebi te tako postala prva žena koja je napisala Pravilo jedne redovničke zajednice za žene. Možemo reći da su oni njegujući svoje prijateljstvo zapravo postali neizostavni dio jedno drugoga te tako probudili jedno u drugome one osobine za koje nisu bili ni svjesni. Klara je podarila Franji nježnost, osjećajnost i blagost a zauzvrat dobila snagu, odvažnost i hrabrost. Njihovo prijateljstvo im je podarilo jedinstvo odnosno ostvarenost njih samih. Kada razmišljam o svojim prijateljima gotovo uvijek iznova spoznam kako mi je drago što u njima vidim svoj uzor i koliko sam sretna zbog toga. Tako su i Franjo i Klara, jedno u drugom vidjeli uzor, jedno drugome pomogli da ostvare sve što žele te tako postali i ostali predivan primjer prijateljstva koji svoje korijene ima u Bogu te iznova i iznova oduševljavaju ljude cijelog svijeta.
Tebi koji ovo čitaš, za kraj želim reći samo jedno: Dopusti Franji i Klari da te oduševe ovog Valentinova. Sjeti se svojih prijatelja, sjeti se zašto ih voliš. Pošalji im poruku. Pokloni im nešto. Reci im koliko si sretan što ih imaš i koliko ponosan na njih. Potrudi se biti Franjo svojoj Klari ili Klara svome Franji.
Iva Maros
