Neki su od nas sad su već u braku, neki studiraju ili rade, neki još traže svoj put, ali nema ni jednog među „starijim“ članovima Frame kojemu je ona ostala u negativnom sjećanju.
Ne postoji onaj kojemu Frama nije pomogla da naraste. Što smo više davali njoj, to je ona više vraćala. Znam da u svakom bratstvu postoje oni ne toliko „aktivni“ framaši za koje bi „aktivni“ dali mnogo samo da osjete taj poriv za Framom. Problem je što ne znate što njima točno treba dati. Možda ste već izgubili volju za privlačenjem nekoga u Framu. Više puta sam i ja to osjetio. Nekako sam nalazio načine da taj osjećaj savladam. Kako nemati želju za dijeljenjem onih sjajnih framaških iskustava s drugima? Možda je nejasno na koja iskustva mislim, pa ću navesti nekoliko. Sjećate li se vašeg prvog Framafesta? Ja ga nikad neću zaboraviti. Neću, zbog prve pjesme na misi u punoj crkvi na Bistriku kad su me trnci prošli. Čuti kako skoro tisuću mladih pjeva uglas je fenomenalno. Odličan je osjećaj i kad smijeh i sreća u tebi poraze bol i žaljenje zbog žuljeva koje si dobio na Franjevačkom hodu. Meni osobno najbolji osjećaj jest onaj kad ti se netko otvori i kaže ti sve svoje probleme jer te smatra svojom sestrom ili bratom. Ti i ne moraš nešto pametno reći jer si već pomogao samim tim što si ga saslušao, ali kad dođeš kući plačeš od sreće što ti je obitelj u duhu postala veća.
Svi su ti osjećaji vrijedni dijeljenja. Naravno, neće svaki tvoj pokušaj da još netko to osjeti uspjeti. Ni ne mora. Ako samo jedna osoba uz tvoju pomoć do tog osjećaja dođe trebaš biti sretan. Samo jednom da se nasmije zbog istog iskustva koje si i ti imao u Frami učinit će tebe sretnim. Taj osmijeh na licu tvoje sestre ili brata se možda ne bi pojavio bez tih tvojih par riječi. Izgovori ih zato. Osjetit ćeš da se isplatilo kad se ti nasmiješ jer su oni osjetili sreću, kad podijeliš s njima taj osjećaj. Tako se množi framaški duh.
Upis na fakultet, pronalaženje posla, stupanje u brak i slično ne moraju značiti nestanak framaškog duha u osobi. Nekad sam davao sve od sebe za uspjeh nečeg vezanog za Framu. Pjevao sam, svirao, glumio, prodavao čaj, kuhao vino, razvozio potrepštine siromašnima, svađao se, smijao i još toliko toga. Sad mi je samo žao što nisam još više dao. Još bogatijeg duha bi živio dane.
Razlog zašto ovo pišem je to što bih još uvijek radio sve za Framu, ali ne mogu. Zato radim ono što mogu i nadam se da će ovo što sam uradio navesti neku sestru ili brata barem na razmišljanje o njegovoj aktivnosti, o njegovu davanju sebe za Framu. Svaki od nas može dati još više, pa zašto ne dati kad se svakako vrati višestruko.
MALI PRINC
