Čovjek kroz svoje dane prolazi trčeći. Skače sa zadatka na zadatak, obavlja obavezu za obavezom, radi posao za poslom. Predah nalazi tek u povremenoj šalici kave, koju mu donese izmoreni konobar koji također trči od mušterije do mušterije, od jednog zadatka do drugog, i u kratkom odmoru koji mu donosi san. Ali što čovjeka tjera na to? Na taj rad, izmaranje i uništavanje vlastitog zdravlja? Pomisao na budući „lagodan“ život ili možda želja za nečim drugim? Na to pitanje on možda nikad neće saznati odgovor.
Ljudi se mehaniziraju, samo društvo ih pretvara u strojeve koji razmišljaju samo po nametnutim pravilima, koja mu u želji za novcem ne dopušta da pogleda na stranu. Pogleda uvis, u beskrajnost i ljepotu zvijezda. Bog je stvorio zvijezde kao podsjetnik. Podsjetnik da se čovjek zauvijek divi Njegovoj moći, ali također i da podsjete čovjeka na samog sebe. Jedna od ljudima dragih uspomena u njihovu životu je djetinjstvo, a jedna od dragih uspomena iz djetinjstva je odlazak na daleki put. Dijete s mračnog zadnjeg sjedišta, gdje se čuje samo tiho brujanje motora, kroz prozor gleda zvijezde i divi im se. Male točkice svjetla u beskrajnoj daljini, tako daleke, a tako lijepe i sjajne. Dijete tako duge gleda te zvijezde, da bi napokon, sa sjajem zvijezda u malim očicama, neprimjetno zaspalo.
U svakom čovjeku se još uvijek nalazi to malo dijete. Zatvoreno je zidovima koje mu društvo nameće i udaljeno od površine mnogim teškim iskustvima koja je život donio. Ali je još uvijek tu. Neprimjetno spava i samo čeka kad će otvoriti svoje oči i pogledati uvis, u to baršunasto, tamno, beskrajno Božje nebo kroz prozore očiju.
Na kraju krajeva, to je sve što trebamo uraditi. Stati na mjestu, ostaviti svoju torbu i rad pored sebe i pogledati uvis. Dopustiti tom djetetu da iskoči iz svog okvira i shvatiti da život nije samo u radu i poslovima. Život je i u divljenju malim bijelim točkicama na velikom plavom platnu neba.
„Kad bi ljudi sjedili vani i gledali zvijezde svaku noć, živjeli bi puno drugačije. Jer, kada gledaš u vječnost, shvatiš da imaju stvari važnije od onoga što ljudi rade svaki dan.“ (Bill Waterson)
Martin Oreč, Frama Uskoplje
