Povodom 20. rođendana, područno vijeće Frame Bosne Srebrene odlučilo je raspisati Natječaj za najbolji duhovni tekst.
Među pristiglim radovima morali smo ipak istaknuti jedan, koji vodi u Asiz. Rad je to framašice Ane Martinović iz Sarajeva, pod naslovom Pronađi se.
Zahvaljujemo od srca svim framašima koji su slali svoje radove i podijelili s nama svoja iskustva Frame i nasljedovanja sv. Franje, a Ani od srca čestitamo na osvojenom sudjelovanju na Franjevačkom hodu.
Pronađi se
Vlakovi prolaze. Tračnice nikad nisu same. Vagoni su prepuni dragulja i dijamanata, koji svojim blještavilom smetaju onima koji čekaju svoj red. Netko bi pomislio: „Otkud toliko sjaja u običnim, starim vagonima?“. Taj sjaj možete smatrati zasljepljujućim ili očaravajućim. Zavisi kojim očima gledate. No, taj sjaj nije toliko poseban i vrijedan kao što izgleda. Zato dijamante i dragulje na kraju ovog dalekog puta izbace iz vagona i vlak tada započinje novi put, istim tračnicama, ali drugačijim smislom. Sada vlak ide na put bez tereta, bez težine i s novim početkom. Bogatstvo je naizgled lijepo, posebno i nedostižno. Ali zapravo nosi sa sobom nepremostivu težinu i bol koja je teret za naše srce. Trebamo zagrebati ispod površine i pronaći ono pravo, iskreno i istinsko bogatstvo koje je tražio sveti Franjo. Tražeći to istinsko bogatstvo, vlak, prolazeći istim stanicama i srećući iste ljude ostavljao je za sobom vihor lakoće, mira i smisla. Napokon, vlak je dostigao svoje konačno odredište. Došao je do cilja svoga postojanja. U ovoj priči ogleda se priča svetoga Franje. Jer, Franjo je odbacio dragulje, dijamante, sav sigurni život i otišao tražiti svoj cilj. Našao ga je u drugim ljudima, u drugim očima koji svojim treptajima traže pomoć, traže utjehu ili spas. On je pružio ruku onima koji su vidjeli u njemu nadu protkanu dobrotom i velikodušnosti. On je raširio svoje ruke prema svima pa iako nisu bile dovoljno duge da zagrle cijeli svijet, bile su dovoljno dohvatljive da je svatko tko mu je došao blizu, dobio zagrljaj ljubavi i prihvaćenosti. On je bio čovjek kojem je tadašnji način života izgubio smisao i postao besciljan. Pa je odlučio pronaći smisao. Svi se ponekad izgubimo, zalutamo i pođemo krivim putom. Upravo tada trebamo udahnuti dašak zraka, sklopiti oči i skupiti dovoljno hrabrosti da nađemo ono za čim tragamo. Danas, u svakom od nas čući sveti Franjo. Kod nekih on je već isplivao na površinu srca, a kod nekih je još duboko u srži, ali svi težimo ka tome. Težimo pronaći svoj vlak sa starim i praznim vagonima kako bismo ga mogli napuniti dobrim namjerama, čvrstim ciljevima, prijateljstvom, ljubavlju i mirom. Sveti Franjo osjetio je prolaznost života. Shvatio je da vlakovi odlaze i jednu vožnju nikad nećete moći vratiti kako biste nešto popravili, kupili drugu kartu, odabrali drugi smjer, u vagone ubacili sreću i osmjehe. Vrijeme nikad ne možemo vratiti kako bismo vršili popravke na nekim dijelovima našega života, ali zato možemo pokušati zaboraviti. Upravo sveti Franjo je odlučio zaboraviti ono što je bilo, odbaciti sve što je nekad imao i početi ispočetka, sa istim vlakom, ali drugačijim smjerom, sa istim stanicama, ali ovaj put na svakoj stanici je stao i ostavio trag, a onda krenuo dalje. Uvijek možete početi ispočetka, koliko god vam se činilo da ste zakasnili! Koliko je samo značajan bio sveti Franjo! Za sve nas. Za svaki dan. Za jučer, za danas, za sutra. Pronađimo smisao u Franjinom izboru. Vozač vlaka, onaj koji nas vodi kroz život, naš Gospodin je strpljiv i pričekat će nas ako zakasnimo. A kartu koji odaberemo, možemo kupiti iskrenim osmjehom, velikom željom i voljom za putovanjem života. Cijena karte je kap dobrote i iskrenosti. Imamo li dovoljno toga da krenemo na put u daleko i nepoznato, ali hrabro i odlučno?
Ana Martinović
