Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto.
Katarina je bila kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je, na Milodražu kod Fojnice, kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-1461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, prigrlila je katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili kapelani na kraljevskom dvoru. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu (danas se tu nalazi naselje pod nazivom Kȁtina, u Jajcu). Nakon muževe smrti ostala je udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.). Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja u Jajcu, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u osmansko zatočeništvo. Kao kraljevska izbjeglica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također izbjeglica, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz osmanskog zatočeništva.
U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.
Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: “Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bl. Franje i javno nosila habit.”
Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisutnost sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, darovala je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklonila je hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenila je svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.
Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine (prije 542 godine), pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom jeziku.
Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja. Njezini pak sunarodnjaci (Hrvati iz BiH, Hrvatske i cijelog svijeta) već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.
Katarina je ostala upamćena kao jedna od najhrabrijih i najnesretnijih kraljica. Izgubila je supruga, djecu i Kraljevstvo. Bila je izbjeglica posljednjih 14 godina života. U Bosni i Hercegovini još se prepričavaju brojne legende o posljednjoj kraljici Katarini, o njenom domoljublju, požrtvovnosti i boli zbog gubitka djece. Za mnoge će se crkvice u bosanskim selima reći da ih je dala sagraditi Katarina – ili da su pojedina mjesta u Bosni dobila naziv jer je tu kraljica boravila (kao npr. Carica) – iako to nije točno, ali to govori koliko je ostala upamćena kao graditeljica i dobra kraljica. Žene u Kraljevoj Sutjesci i danas stavljaju crne rupce na glavu iz žalosti za ljubljenom kraljicom Katarinom, a mještani još prepričavaju kojim je putem kraljica bježala u Dubrovnik i kako ju je narod skrivao od Osmanlija. Jednu predaju zabilježio je i nobelovac Ivo Andrić u djelu Sveske: “U Varešu su mi pričali da je kraljica Katarina, bježeći pred Turcima iz Bosne, rekla da joj je najviše žao pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice, i vode Radakovice.“
Ostavila je iza sebe glas dobre i svete žene te je postala uzor kršćanskog življenja. Bosansko bratstvo FSR odabralo je Kraljicu Katarinu za svoju zaštitnicu. U najnovije vrijeme se ovdje, u Franjevačkom samostanu sv. Ive u Kraljevoj Sutjesci, slavi svečana sveta Misa s pukom i hodočasnicima FSR-a i FRAME iz čitave Bosne na najbližu nedjelju 25. 10. u franjevačkoj crkvi. A danas je ovo već XII. hodočašće, koje je započelo 2008. godine, a hodočasti se u narodnim nošnjama, među kojim je naistaknutija nošnja iz ovih krajeva. Naime, ta se nošnja i naziva nošnja bosanske Kraljice Katarine. Vjernici Kraljeve Sustjeske, posebno sela Ratanj u neposrednoj blizini Bobovca, grada gdje su stolovali bosanski kraljevi, stoljećima nakon njezine smrti, i danas šiju i nose u znak sjećanja na kraljicu. Nošnja Kraljice Katarine i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj Bosni, podsjeća na lik blažene Kraljice Katarine.
(Usp. o. Bazilije Pandžić / fra Bonaventura Duda: Povodom 500-te obljetnice u Sarajevu)
