Sestra Blaženka Marijanović Školska je sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije. Nedavno je, kako piše na fejsbuk stranici spomenutih sestara, postala prvostupnica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (studij Religijske pedagogije i katehetike). Sestra Blaženka rođena je na Blagovijest 1992. i postala je zasigurno i u svojoj obitelji blaga vijest u tom teškom razdoblju. Pod ruku nam je došao tekst koji je ona pisala u vrijeme kandidature.
Zovem se Blaženka Marijanović. Prošle sam godine završila ekonomsku školu u Jajcu. U 8. razredu javila se u meni želja da idem u samostan. Naravno, nisam tada znala je li to upravo to. Mislila sam da će s vremenom proći i da ću već nekako zaboraviti na te ideje jer me je oduvijek zanimao sport. Trenirala sam stolni tenis 8 godina. Poslije sam htjela studirati na DIF-u, odnosno na KIF-u i profesionalno se baviti stolnim tenisom. Ali, kao što nam je svima poznato, čudni su putovi Božji. Krenula sam u srednji školu. Tada su već svi moji prijatelji znali da razmišljam o odlasku u samostan. Podržavali su me u tome iako ih je većina bila islamske vjeroispovijesti. To me je činilo jako sretnom.
Sjećam se jednog školskog zadatka iz poduzetništva koji smo morali napisati u 2. razredu. Učili smo lekciju pod nazivom „Karijera“. Profesorica, naša tadašnja razrednica, nam je dala nekoliko pitanja na koja smo trebali odgovoriti. Pitanja su glasila: Što je to karijera? Kako se stječe? Što želim postati u budućnosti? Koga bih htjela za šefa? Tko mi je uzor u tom poslu koji ću raditi u budućnosti, i tko me motivira? Koje su moje vrline koje će doprinijeti, a koje mane će mi biti smetnja u toj karijeri? Što uraditi da bi ta karijera bila uspješna? Svi moji vršnjaci su bili iznenađeni tim pitanjima, jer ipak smo bili tek 2. razred. Nisu znali što bi pisali. Imali smo samo dva školska sata za to, u tom kratkom vremenu morali smo smisliti ili predvidjeti svoju budućnost. Ipak je to nastava iz poduzetništva, a upravo nam poduzetnost taj sat nije smjela doći u pitanje.
Ja sam odmah znala što ću napisati. U ta dva školska sata bila sam vrlo poduzetna. Počela sam odmah odgovarati na pitanja sukladno onome što sam planirala i kako sam htjela ostvariti uspješnu karijeru.
Moji odgovori su bili slijedeći:
• Karijera je nešto što se stječe vlastitim trudom. Po mogućnosti trebala bi biti uspješna. Ja svoju karijeru želim steći u samostanu. Želim raditi za druge. Želim postati redovnica. Dio moga rada trebala bi biti molitva i traženje savršenstva u Bogu.
• Što se tiče vrlina koje su mi potrebne za takvu karijeru: Bog je vjerojatno prepoznao neke vrline koje Njemu trebaju, a za koje ni ja sama ne znam. Ali, i sa svojim vrlinama i manama, znam da me Bog pozvao ovakvu kakva jesam i da me drugačiju nije htio ni za sebe, ni za druge.
• Da bi mi ta karijera bila uspješna, trebam prihvatiti sebe onakvu kakva jesam, a onda druge, kako sa vrlinama tako i sa manama.
• Mane koje bi me mogle omesti u mom napretku su misli da nemam mana, ili da smijem sa svojim manama i vrlinama baratati kako ja hoću. Svoje mane, ali i vrline prepuštam Glavnom, i nitko drugi mi za to ne treba.
• U mom budućem radu trebam se truditi pronalaziti savršenstvo i nastojati slijediti to Savršenstvo. Moja motivacija i najveći uzor u tome je Isus Krist, koji naravno djeluje preko svetoga Franje Asiškog po čijem primjeru Ga želim slijediti.
• Svoju karijeru želim ostvariti u franjevaštvu. Želim da me u toj karijeri ljudi prepoznaju kao dobru osobu koja je uspjela ostvariti puno, kao onu koja svoje sve želi darovati samo Jednome, Bogu, kojega ću izabrati kao Šefa za cijeli život.
s. Blaženka Marijanović
preuzeto s facebok stranice: @skolskesestrefranjevke
