Želim se s vama zaustaviti nad Pjesmom stvorova u kojoj zaista zatitra čovjek koji se opijao nježnim zorama jasnih jutara i bljeskovima ognja toplih zalaza, koji je promatrao zvjezdane noći rasvijetljene mjesecom i olujna nebesa; čovjek koji je osjetio kako mu je kosti propuhao vjetar, čovjek koji je proživio sva razdoblja kišna i bez sunca, vedra i oblačna; koji je čuo kako žubori prijateljska voda po šumama i gasio oznojen, žedan i umoran svoju žeđ što je izbijala iz izvora; koji se grijao toplinom dobrohotnog ognja koji mu je svojim svjetlom rasvjetljivao noć; koji se divio širokim livadama i obroncima brežuljaka i jeo plodove zemlje koja ga je hranila … Njegova radost bila je potpuna! … Pitam se: „U čemu je tajna? Zašto moja, zašto je naša radost često manjkava? Je li nas možda strah? Strah otvoriti se… drugomu i drugačijem, Vječnomu?“

Čovjek tijekom svog zemaljskog života nastoji ostvariti sretan i ugodan život. Da bi čovjek uspio u tom svom naumu on sebi pravi „shemu“, nastoji imati potpunu kontrolu nad svojim životom. Odmah ujutro kad ustanemo glavna misao nam je ili posao, ili hobi, odnosno kako ćemo provesti današnji dan. Isto tako kada liježemo naša posljednja misao jest kako ćemo provesti sutrašnji dan. Tako iz dana u dan čovjek je zaokupljen ovozemaljskim životom, nastoji slijediti svoju „shemu“, počinje živjeti rutinski. No, ima li Bog mjesta u toj čovjekovoj „shemi“?