Želim se s vama zaustaviti nad Pjesmom stvorova u kojoj zaista zatitra čovjek koji se opijao nježnim zorama jasnih jutara i bljeskovima ognja toplih zalaza, koji je promatrao zvjezdane noći rasvijetljene mjesecom i olujna nebesa; čovjek koji je osjetio kako mu je kosti propuhao vjetar, čovjek koji je proživio sva razdoblja kišna i bez sunca, vedra i oblačna; koji je čuo kako žubori prijateljska voda po šumama i gasio oznojen, žedan i umoran svoju žeđ što je izbijala iz izvora; koji se grijao toplinom dobrohotnog ognja koji mu je svojim svjetlom rasvjetljivao noć; koji se divio širokim livadama i obroncima brežuljaka i jeo plodove zemlje koja ga je hranila … Njegova radost bila je potpuna! … Pitam se: „U čemu je tajna? Zašto moja, zašto je naša radost često manjkava? Je li nas možda strah? Strah otvoriti se… drugomu i drugačijem, Vječnomu?“