Ponekad mi se čini da smo izgubili doticaj samih sa sobom, često gubimo vezu s Bogom, a jedni pred drugima zatvaramo srca. Siromašak iz Asiza, sv. Franjo proveo je revoluciju otvorenosti. Ta revolucija može nas učiniti radosnima. Ako mi ne vjerujete, možete pokušati poći sa mnom na jedan put, put otkrivanja dubokog jedinstva i jednakosti zapisane u biti svih stvorova: svi imamo Boga za jedinog i sveopćeg Oca. U suncu sjaj je Božji, u zvijezdama ljepota, u ognju ugodnost, uvodi dobrota, u zemlji providnost, u smrti život, život Božji. Sve je te stvorove vidio Gospodin Isus, upotrebljavao ih, dodirivao. Njima se služio. O njima govorio. Ponovno ih, nakon čovjekova grijeha, posvetio. Toga bismo trebali postati svjesni i ne bojati se prirode kao najvećeg neprijatelja.
Franjo diktira ovu pjesmu nakon 15 dana teških bolova. Tijelo mu je jadni ostatak. I upravo tada, kad ne može više putovati ni gledati, kad je najbolesniji, zapjevao je hvalospjev svjetlosti, radosti, blagdanu života, pjesništvu, ljepoti, kontemplaciji sklada i pjeva: Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. Dok smo u molitvi, nalazimo se u predvorju Vječnoga. Primjećujemo osjećaj za Sveto, ponorni razmak koji se ispriječio između stvorenja i Stvoritelja, grešnika i Svetoga, ali to nas ujedno opaja beskrajnim povjerenjem djece spram svoga Oca. Tada se rađa drhtaj duše koji oslobađa najdublje snage duha, u divljenju, u zaprepaštenju. Stoga, hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj, kako bi radost vaša bila potpuna (Iv 15,11).
s. Kristina Marijanović
