NASLOVNICA    |    MULTIMEDIA    |    KONTAKT

SMM1.png SMM2.png SMM3.png

logo2017.png

Citat tjedna

"Mir tvoga srca uljepšava život onima koji te okružuju."
(Brat Roger iz Taizea)

Djetinjstvo kao spona s Bogom

children coming to Jesus
Kao netko tko u svojim dvadesetim već uvelike kroči stazom života, priznajem bez imalo srama da se ponekad, kad nitko ne gleda (ili bar kad ja mislim da nitko ne gleda) volim pretvarati da sam još uvijek dijete. Možda i ne toliko pretvarati koliko prisjećati djetinjstva i dana kad sam stalno bila kući, u krugu svoje obitelji, najčešće u društvu svojih roditelja. Tada čvrsto sklopim oči i slike kao da same dolaze. Nedjelja je. Majka me sprema za Svetu Misu. Češlja mi dugu kosu koja je dugo samo zato što ona tako želi i zato što nju podsjeća na njeno djetinjstvo i mladost. Idemo zajedno, držim je za ruku dok pješačimo do crkve.

Tada mi je to bio najduži put kojeg danas pređem u svega par koraka i kroz par minuta. Sjedimo skupa, molimo se, pjevamo. Sve me to ona naučila. Nakon nekog vremena vraćamo se kući, u društvu nekih maminih prijateljica. Ponekad odemo u trgovinu po namirnice za ručak ili u pekaru po kruh. Nakon ručka, roditelji odmaraju, a ja zamišljam kako ću jednog dana, kad budem dovoljno velika, i ja poput one djevojke u crkvi sama sjediti u klupi i čitati na Svetoj Misi. 

Toliko emocija stane u par sitnih uspomena! Kada danas, dovoljno velika, razmišljam o sebi, nikako se ne mogu odvojiti od te male djevojčice koja je željela biti dio svoje župne zajednice. U nekim životnim trenucima mi je to smetalo, ali danas ponosno tvrdim da sam ovo što jesam upravo zato što sam s mamom išla na Misu. Formiraju nas različite stvari i događaji, to je nešto što ne možemo kontrolirati, ali je svakako nešto na čemu možemo biti zahvalni. Meni je moja mama dala neiscrpnu zalihu zahvalnosti jer je prije dvadesetak godina u meni posijala zrno Božje ljubavi koje od tada raste.


Gledajući na svijet danas, iz svoje perspektive, ali uvijek kroz oči malene mene, vidim da su ljudi zbunjeni. Ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti. Sjećam se jednog povratka kući iz osnovne škole. Vraćala sam se s tada najboljom prijateljicom i, kao i sva mala znatiželjna i genijalna bića koju skraćeno nazivamo djecom, razgovarale smo o svemu i svačemu, teme su prelazile sa školskih klupa na buduća zanimanja, i negdje u vrtlogu teorija, ideja i planova došle smo do Boga. Ona nikako nije mogla spoznati kako to da Bog, koji je stvorio sve, nema svog tvorca? Pokušala sam joj djetinje neiskusno objasniti da za Njegovim tvorcem ne treba ni tragati jer ga nikada ne bismo ni pronašli: Boga nitko nije stvorio, On je početak. Njen zbunjeni izraz lica ostao mi je duboko urezan u sjećanju. Nakon tog razgovora i pokušaja objašnjenja, za nama je ostala samo tišina.

Ni danas se puno toga nije promijenilo. Ljudi možda manje sumnjaju, a više ne vjeruju. Bilo bi mi draže da sumnjaju, jer nevjerom u startu negiraju postojanje ikoga, a sumnjom ispituju i traže rješenje. Al možda tako i treba biti. Živimo u svijetu svojevrsnog stvaranja i proizvodnje gdje nam se nude toliko procesirani proizvodi da traganje za tvorcem ne predstavlja ništa drugo doli potrebu za utažiti znatiželju. Majka će ti nakon nedjeljnog ručka servirati kolač kojeg je napravila od brašna dobivenog preradom žitarica; recept je dobila od svoje majke, koja je isti naslijedila od svoje majke i tako u nedogled. Tragajući za iskonom ponuđenih nam proizvoda, izgubimo se u moru novih spoznaja, i tako umorni prestajemo tragati. Odgajamo sebe i mlađe naraštaje da sve ima svog tvorca, i kad dođemo do Njega, Tvorca svega, ne možemo dokučiti u koji okvir definicija Ga smjestiti. Naviknuti na začarani krug objašnjavanja ostajemo razočarani jer Boga ne možemo definirati.

A moramo li uopće? Iz vlastitog iskustva tvrdim da Boga nikad nisam upoznala zato što sam satima sjedila i učila dok mi sve stvari nisu postale jasne i logične. Boga sam upoznala onog trenutka kada sam otvorila svoje srce za sve dobre ljude. Prepoznala sam ga u svakom prijateljskom zagrljaju, dobronamjernom savjetu, osmjehu prolaznika. Držala sam ga za ruku dok smo mama i ja prelazili cestu na putu do crkve; čak sam ga i vidjela u zbunjenom pogledu svoje prijateljice. Bog ne želi od nas da ga definiramo, da Njegova definicija bude zadebljanim slovima upisana u nekim udžbenicima. Cijeli život nas uče da se znanje veže uz mozak, a emocije uz srce, ali Bog u svoj svojoj genijalnosti miješa ta dva pojma. Bog želi da ga znamo srcem! Ne toliko razumno, koliko osjećajno. I ne toliko pod moranjem, koliko u želji.


Bog je naš apsolutni početak! Sve što vidimo, pa i mi sami, ima svoje korijenje u Bogu. U Njemu je sve neuništivo, jer je i sam takav. U beskraj Njegove ljubavi stane sve ono što smo mi, i ono što ćemo tek postati. Njemu smo posve jasni i onda kad sami sebi nismo. Voljela bih kada bismo svi sebi dozvolili trenutak one potpune slobode kada čovjek zastane i shvati da ga Netko poznaje, i premda to poznanstvo zvučalo strašno, taj Netko ga bezuvjetno voli. U takvim trenucima stanuje neograničena Radost i neuništiva Ljubav. A do takvih trenutaka se dolazi tako što zastanemo, čvrsto sklopimo oči i slike same dođu. I odjednom- opet smo djeca…

Iva Maros

KALENDAR DOGAĐAJA

Travanj 2019
N P U S Č P S
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 1 2 3 4
Nema događanja
PRIJATELJI PORTALA

FOOTERLOGOFOFS

Adresa središnjice Frame i OFS-a

Zagrebačka 18, BiH 71000 Sarajevo

E-mail: frama.fsr.bs@gmail.com

 

FRAMA OFS Copyright © 2013-2018. All Rights Reserved.

 

designer17