Papa Franjo u nedjelju je, 14. listopada 2018. tijekom svečanog misnog slavlja ispred bazilike sv. Petra u Vatikanu , proglasio svetim do tada blaženog Nunzija Sulprizija.
Nunzio Sulprizio rođen je 13. travnja 1817. u Pescosansonescu u Abruzzu. Ostavši rano siroče, za njega se brinula baka. Od nje je naučio moliti i ona ga je poučavala dubokim istinama vjere. Kad je imao 9 godina, baka je umrla i ostao je sam. O njemu se počeo brinuti ujak, koji je bio kovač po zanimanju. Nunzio je radio kod njega u kovačnici. Ujak ga je tjerao da kilometrima nosi ogroman teret, unatoč hladnoći ili velikoj vrućini. Uz to, bio je često zlostavljen na druge načine te se razbolio od osteosarkoma i upućen je u bolnicu za neizlječive bolesnike u Napulju. Kad god je mogao Nunzio je odlazio pred svetohranište kako bi Isusu pravio društvo. Bolovi su bili snažni, ali ih je sve prikazivao Gospodinu. 'Isus je mnogo trpio za nas, i njegovom nas zaslugom čeka vječni život', govorio je. 'Isus je mnogo trpio za mene. Zašto ja ne bih trpio za Njega? Želio bih umrijeti kako bih obratio barem jednoga grješnika.'
Kada su ga ljudi pitali: 'Tko se brine za tebe?', odgovarao je: 'Božja providnost.' I tako je doista bilo. Za Nunzija se kasnije brinuo pukovnik Feliks Wochinger, koji ga je primio u svoj dom i brinuo se o njemu kao o vlastitome djetetu. Zbog njegove snažne vjere i beskonačnog milosrđa, kasnije je nazvan „otac siromašnih“. Na ljeto 1832. godine, kada je Nunzio imao 15 godina, Wochinger je shvatio da pred sobom ima pravoga ''anđela'' boli i ljubavi prema Kristu, maloga mučenika.
Nunzijevo se zdravstveno stanje potom poboljšalo, nisu mu više bile potrebne štake, nego se oslanjao na štap. Posvetio se bolesnima nastojeći ih utješiti. 'Budite uvijek s Gospodinom', govorio je, 'jer od Njega dolazi svako dobro; trpite iz ljubavi prema Bogu, i u radosti'. Želio se posvetiti Bogu, ali krajem 1835. godine njegovo se zdravlje naglo pogoršalo; imao je rak kostiju. Mnogo je trpio, ali liječnici su odustali od amputacije noge jer je već bio preslab. Petoga svibnja 1836. godine tražio je da mu donesu raspelo i da se ispovijedi. Svećeniku je tada rekao: 'Budite radosni, uvijek ću Vam pomagati iz neba'. Istoga je dana preminuo; imao je 19 godina. Oko njega se proširio miris ruža, a njegovo tijelo, iscrpljeno bolešću, postalo je posebno lijepo i svježe, te je bilo izloženo pet dana. Njegov grob u crkvi svetoga Domenica Soriana u Napulju, odmah je postao meta hodočašća.
Čudo koje je dovelo do kanonizacije toga poniznog mladog radnika odnosi se na jednoga mladića iz Taranta, teško ozlijeđenoga u prometnoj nesreći nakon koje je najprije pao u komu, a potom u vegetativno stanje. Roditelji, koji su ga naučili da u novčaniku uvijek nosi sličicu blaženoga Nunzija Suprizija, zatražili su u Župi svetoga Domenica Soriana u Napulju jednu blaženikovu relikviju koju su stavili u šok sobu u kojoj je ležao mladić.
Papa Pio IX. je 9. srpnja 1859. godine priznao njegove herojske krjeposti, te je postao 'časni sluga Božji'. Prvoga prosinca 1963. godine, pred svim biskupima svijeta okupljenima na Drugom vatikanskom saboru, papa Pavao VI. je Nunzija Sulprizija uvrstio među blaženike, kao uzor za mlade radnike, za sve mlade, pa i za današnju mladež. Njegovo svetište u Pescosansonescu, u kojemu se nalazi dio njegovih relikvija, meta je brojnih hodočašća. Jedan je zid u svetištu pun štaka koje su pripadale mladima koji su ih ostavili zahvaljujući Nunzijevu zagovoru.
Marina Jurić
