Protekli tjedan, od srijede, 29. srpnja do nedjelje, 2. kolovoza održan je VIII. Franjevački hod Frame Bosne Srebrene kroz Bosnu. Iako zbog situacije oko COVID-19 nismo uspjeli posjetiti Asiz, prošli smo srcem naše provincije Bosne Srebrene. Hod je vodio od Kraljeve Sutjeske do Kazijevića, mjesta u blizini Fojnice gdje je crkva posvećena Gospi od Anđela.
Geslo ovogodišnjeg hoda bila je rečenica Yvesa Ivonidesa „Evo franjevačkog puta: uvijek za Suncem“, a na samom projektu sudjelovalo je tridesetak framaša, nekoliko časnih školskih sestara franjevki te bogoslova bosanske franjevačke provincije.

1. dan: 29. srpnja
Nakon što smo se svi okupili kod samostana i crkve svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci nastavili smo s programom koji je, taj dan, uključivao upoznavanje, zabavu i svetu misu.
Do kasnih doba smo vodili bitku spolova u samostanskom dvorištu, a nakon toga otišli na spavanje radosni i uzbuđeni, možda i ne sluteći što nas to čeka u sljedeća četiri dana.

2. dan: 30. srpnja
Prvi dan hodanja. Krenuli smo iz Kraljeve Sutjeske kako je i planirano oko pola 7, nakon jutarnje molitve časoslova. Pokupili smo stvari, zahvalili domaćinima i krenuli s pjesmom na usnama. Za nama su krenula i dva psa, maskote našega hoda, koji su nas pratili i prešli s nama svih 23 km do Visokog.
Nakon dva sata smo napravili pauzu, malo se okrijepili, pročitali nekoliko tekstova o kojima smo u nastavku hodanja promišljali. Nakon pauze smo nastavili, a sunce kao da je pratilo ono što mu naše geslo nalaže. Rotirali smo naše parove kako bi se što bolje upoznali. Izmolili smo krunicu, preporučili se Bogu. Iznenadili su nas ljudi ozarena lica koji su nas snimali i dobacivali riječi hvale, što nam je davalo dodatni vjetar u leđa. Oko 12 i 30 h smo stigli u samostan svetog Bonaventure u Visokom. Odmorili smo se i osvježili, a onda je slijedila prezentacija o Padovi i Grecciu koju su pripremile Petra i Ana. Nakon večere imali smo neobičnu veselu večer. Naime, časne sestre koje s koračale s nama pripremile su svjedočanstvo o svome pozivu i družbi. Hvala im!
Taj divan dan smo priveli klanjanjem pred Presvetim u znak zahvale na divnom danu.

3. dan: 31. srpnja
Iz maglovitog Visoko odvažno smo krenuli dalje puni pouzdanja u milosrđe Božje i svetoga Franju. Kao i svaki dan, pjesma je bila naš suputnik. Tragajući za Suncem kako i geslo kaže, napokon smo ga našli, no ono je dalo i previše od sebe, ali opet, hvala mu!
Kreševo nam se činilo tako daleko, kao da se nalazi u drugoj zemlji, ali zajedništvo je te naše namisli promijenilo. Prije dolaska u Kreševo, negdje na pola puta svratili smo na odmor u Kiseljaku, naprije kod mame jedne naše suputnice, a zatim i u dvoranu kiseljačkih framaša, gdje su nas ugostili.
Hrabro koračajući dalje, napokon smo stigli i do cilja toga dana: kreševskog samostana i crkve. Nakon odmora, započeli smo s programom. Najprije smo imali igru asocijacija, a nakon nje odlazak na misu. Navečer su naši fratri imali svjedočanstvo o svome pozivu i zajednici.
Prije spavanja nismo imali uspavanke, nego naše framaške pjesme uz koje smo plesali. Radujući se sutrašnjim izazovima, otišli smo na spavanje.

4. dan: 1. kolovoza
U subotu, 1. kolovoza nastavili smo svoj put u ranim jutarnjim satima prema Fojnici. Putem smo pjesmom i molitvom slavili Boga, razmišljali o djelima milosrđa, ali i uživali u prelijepoj prirodi naše Bosne. Iako nas je žarko sunce pratilo cijelim putem, dobri ljudi su nam rado pružali okrepu i lijepu riječ. Znajući da je to naša posljednja teža ruta, uložili smo zadnje atome snage kako bismo svi došli do našeg samostana Duha Svetoga u Fojnici. Domaćini su nas lijepo ugostili, a zatim je uslijedila sveta ispovijed kako bismo na blagdan Gospe od Anđela dobili potpuni oprost grijeha. Nakon svete mise i večere, uslijedile su prezentacije o Asizu i La Verni koje su pripremili Ana Jurić i Ivan Pilić. Nakon njih pisali smo jedni drugima ono čime su nas oduševili tijekom ovoga hoda. Žurno smo to radili, kako bismo napisali nešto većem broju ljudi. Kao slavlje, zadnji smo dan ispred samostana pjevali i radovali se, iako ne u potpunosti i svjesnosti, opraštali smo se. Slavili smo naš hod, naše zajedništvo i neizmjernu radost koju smo dijelili jedni s drugima poučeni od svetoga Franje.
Večer smo završili pjesmom i molitvom. Zahvalili smo Bogu na još jednom danu i spremno iščekivali posljednji.

5. dan: 2. kolovoza
Napokon ili pak nažalost stigao je i posljednji dan našeg hoda. U jutranjim satima krenuli smo prema Kazijevićima, a kao i svako jutro započeli smo molitvom. Ruta je bila nešto kraća nego ostalih dana te smo pješačili oko 7 km. Putem smo pjesmom i molitvom slavili Boga, a sto je najvažnije svi smo bili tu jedni za druge.
Kada smo stigli u Kazijeviće pred Porcijunkulom su nas dočekali topli osmijesi gostoljubivih domaćina, a nešto slobodnog vremena prije početka svete mise iskoristili smo za odmor žuljevitih nogu te previjanje rana.
Potpuni oprost grijeha na svetoj misi zaokružio je i upotpunio cijeli doživljaj Hoda te nas dodatno usrećio. Nakon mise imali smo okrepu te druženje uz pjesmu i ples.
Poslije opuštenog druženja došlo je vrijeme za vraćanje u samostan u Fojnici, za spremanje stvari te se rastanak polako približio. Zatim je uslijedilo otkrivanje tko je kome bio pastir i tko je bio čija ovčica, tko je na koga posebno pazio i za njega molio tijekom čitavog Hoda.
Naposlijetku smo razmjenjivali kuverte u kojima smo jedni drugima pisali anonimne porukice što je zasigurno jedna od najljepših uspomena koja će nas, ne samo podsjećati na neopisiva iskustva koje Franjevački hod sa sobom donosi, nego će nas uvijek ponovno zagrijati toplina riječi Framaša s kojima smo postali bliski.
Suze na rastanku dovoljno govore koliko smo se svi zbližili i koliko smo novih prijateljstava za čitav život sklopili.

„Evo franjevačkog puta: uvijek za Suncem“

Čvrsto vjerujem kako nismo samo taj franjevački put koračali za Suncem, nego kako smo se i približili svojim srcem tome Suncu, kako je to činio i sam sveti Franjo. Izgarali od umora i radosti, iscrpljeni stizali do odredišta, slavili i hvalili Gospodina, usrećivali jedni druge i neiscrpno bili izvor nove nade ovome svijetu, uspjeli smo dobiti jednu od predivnih uspomena u svome životu. No nakon ovoga nismo samo dobili uspomenu, nego i zadatak. Usrećivati druge i donositi radost tamo gdje prolazimo, dijeliti svoje oduševljenje Franjinim i Framinim životom, voditi u nebo i biti istinski svjedok serafskoga oca. Dati drugima ono što nisu uspjeli sami doživjeti. Biti svjetlo u današnjem svijetu, volja u danima ljenčarenja i radost uvijek i zauvijek. Dovoditi druge Suncu i Sunce drugima.

Mir i dobro!
Područno vijeće Frame Bosne Srebrene