Priča o Titaniku, „najsigurnijem brodu“, jedna je od najvećih i najpoznatijih brodskih katastrofa.
U jednoj travanjskoj noći 1912. godine odigrala se nesreća koja je 1 514 ljudskih života ugasila u ledenom Atlantiku. Među tim ljudima nalaze se tri priče koje svjedoče kako u svakom zlu ima i nešto malo dobra, a to su djela trojice svećenika koji ni u najtežim trenutcima nisu zaboravili na svoje poslanje.
Najpoznatiji među njima bio je Thomas Byles. Thomas je rođen u Engleskoj 1870. godine, a na Titanik se ukrcao u posljednji tren. Razlog njegovog putovanja bilo je vjenčanje brata Williama u Americi. Čak i za vrijeme vožnje Byles je slavio svetu misu za putnike druge i treće klase, a propovijedao je na engleskom i francuskom jeziku. Jutro prije katastrofe, na Bijelu nedjelju, Thomas je u svojoj propovijedi govorio o molitvi koja je kao duhovni spasilački brod za našu dušu. Kada je brod udario o ledenu santu, ovaj svećenik je mnogim putnicima pomagao da izađu na krmu i dospiju do mjesta u spasilačkim brodovima, a pri tome bi im govorio ohrabrujuće i poticajne riječi, kako je izjavila jedna svjedokinja. Nekoliko puta mu je ponuđeno mjesto na spasilačkom brodu, no on ga je ustupio ženama i djeci. Posljednje sate svoga života Byles je proveo ispovijedajući uplašene putnike i moleći s njima krunicu. Papa Pio X. je ovog svećenika prozvao mučenikom, a 2015. godine pokrenut je postupak njegove beatifikacije.
Zajedno s Bylesom svetu misu na Titaniku slavio je i benediktinac Joseph Peruschitz, odnosno Josip Perušić koji je rođen 1871. godine u Njemačkoj nakon što su se njegovi roditelji doselili iz Austro-Ugarske. Nakon svećeničkog ređenja, postao je učitelj u samostanskoj gimnaziji. U travnju 1912. godine otputovao je u Englesku gdje je boravio za vrijeme Velikog tjedna , a nakon toga se ukrcao na Titanik kako bi stigao do Amerike gdje je trebao preuzeti vođenje samostanske škole. Perušić je uz Bylesa propovijedao na njemačkom i mađarskom jeziku, a također je u noći potopa pomagao putnicima da se ukrcaju na spasilačke brodove, pri čemu je i on svoje mjesto ustupio drugima. Molio je zajedno s putnicima i pripremao ih za susret s Bogom. Vijest o Perušićevoj smrti stigla je u njegov benediktinski samostan u Scheyernu 4. svibnja 1912. godine, upravo na godišnjicu njegovog svećeničkog ređenja. Danas se u ovom samostanu nalazi i spomen ploča koja na latinskom jeziku svjedoči da je Byles na Titaniku svoj život dao za bližnje.
Treći poznati svećenik na brodu, Juozas Montvila rođen je 1885. u Litvaniji, a prema izvještajima ovaj svećenik je progonjen od strane carističkih režima što ga je potaklo na odlazak u Ameriku. Bio je nadaren za pisanje i crtanje pa je tako svoje propovijedi i ilustracije objavljivao u novinama. Prema izvještajima svjedoka Montvila je do kraja života ostao vjeran svom svećeničkom pozivu. Kao i prethodna dva svećenika, pomagao je putnicima, vodio ih do spasilačkih brodova, ustupio im je i svoje mjesto, te zajedno s njima molio i hrabrio ih.
Pored Bylesa, Perušića i Montvile, na putničkom popisu Titanika nalazi se još svećenika koji su nesebično pomagali drugima i svojim životom svjedočili svoju vjeru. Međutim, četvrti svećenik ostaje posebno povezan s brodom kojeg je napustio malo prije katastrofe. Isusovac Francis Browne jedan je od sedam ljudi koji su se sa Titanika iskrcali na zadnjem stajalištu prije prelaska Atlantika, u Irskoj.
Brown je rođen 1880. godine, a kartu za Titanik koja je važila za vožnju od Southamptona preko Cherbourga do Queenstowna u Irskoj, dobio je na poklon od svog ujaka. U kratkom vremenu koje je proveo na moru sklopio je prijateljstvo s američkim bračnim parom koji mu je ponudio kartu za ostatak vožnje do New Yorka i nazad. Kako je tada još uvijek bio bogoslov Družbe Isusove, skolastik, pitao je svoje nadređene za dopuštenje i dobio telegramom prilično jasan odgovor, koji je glasio: „SILAZI S TOG BRODA –PROVINCIJAL“. Taj telegram spasio mu je život, jer je Brown naposljetku u Irskoj napustio brod. No svoje mjesto u priči o Titaniku Brown je osigurao na drugi način. Bio strastveni fotograf koji je u svom životnom vijeku načinio više od 40 000 slika. Brownovoj zbirci koja je otkrivena tek nakon njegove smrti, 1960. godine, pripadaju i posljednje snimke koje su nastale na Titaniku. Kratko vrijeme koje je proveo na brodu Brown je iskoristio za fotografiranje broda, namještaja, kao i putnika i aktivnosti kojima su se oni bavili. Tako je ovaj isusovac iza sebe ostavio neke od najpoznatijih fotografija Titanika.
Priredila: Tina Tolić
Preuzeto: katolisch.de
