Pozdravljam Vas sve zajedno i pojedinačno, radostan sam što smo se okupili na ovom mjestu prigodom FRAMAFESTA s geslom Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
To znači da smo samo Božja stvorenja i pripadamo Bogu, prihvaćajući Stvoritelja koji stvara sve dobro, lijepo, istinito koji daje bitak i život. Franjo od svoga života želi načiniti euharistijsku molitvu, molitvu zahvaljivanja. Sve ima biti vraćanje, povratak, odgovor na dobrotu Stvoritelja. U Franji Asiškom život postaje pjesma, pjesma hvale koja tumači i izražava život. Stoga nadahnuti Franjinim duhom življenja evanđelja: riječju i molitvom, budimo u riječi i životu pjesma koja se diže Gospodinu dostojnom svake hvale. Zahvaljujem Gospodinu za radost i ljepotu koju je stavio u vaša mladenačka srca, i za sve dobro što u vama i po vama čini. Njemu koji je Ljepota, Dobrota i kojemu pripada svako dobro, jer je on sam Dobrota, uzvraćajmo svojim životom i svojim riječima za ono što smo primili. Sudjelujmo u gozbi ljubavi s velikom pažnjom i pobožnošću: moleći, pjevajući, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina koji učini velika djela za nas, kajući se za svoje grijehe.
Braćo i sestre današnji blagdan apostola Šimuna i Jude Tadeja nas upućuje na Isusa Krista. O njima saznajemo iz Novozavjetnih spisa. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem (Zelotom). Iz ovoga proizlazi da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, to znači da je strastveno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom nemajući svoje vlastite države. To nam je razumljivo jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi. Obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt pilenjem u Perziji. U likovnoj umjetnosti Šimun se obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe.
Za Judu Tadeja ima više naziva: Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". I on je napisao jednu poslanicu koja počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.
Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno u Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Mučeničkom smrću je završio u Perziji.
Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch nas poučava: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti."
Današnje evanđelje ističe posebnu Isusovu dimenziju u životu to je molitva. Sve je u njegovu životu bilo uokvireno molitvom. Iz molitve slijede i djela. Molitva je bila jedna vrst trajne podloge, neprekinuto ozračje njegova života, u koje je sve drugo bilo uronjeno. Prije izbora dvanestorice apostola, provodi cijelu noć u molitvi. On sam bira svoje učenike o tome razgovara sa svojim Ocem. Time pokazuje koliko je molitva važna za komunikaciju s Bogom. Između svih svojih učenika on izabire Dvanaestoricu, koji će ga pratiti kamo god bude išao i s njim dijeliti sve. Riječ apostol na grčkom znači poslanik. Biti apostol znači biti vjeran Isusovu djelu i njegovoj misiji. To znači biti Isusov glasnogovornik. Tu je i Juda Iškariotski koji će ga izdati. Tu smo pred tajnom slobode svakog čovjeka, slobode koju Isus iznad svega poštiva.
Mnoštvo ljudi se okuplja oko Isusa jer su susreli u njemu ono za čim su duboko u sebi čeznuli. On je bio utjelovljenje svega onoga što čovjek u sebi nosi i za čim neizmjerno čezne, za čim gladuje i žeđa. Plemenitost, dobrota, istina, ljubav, milosrđe – sve je to u njemu bilo vidljivo i sve je to usmjerio prema čovjeku. „Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala“. Ljudi su željeli sebe predati Isusovim rukama. Umorni i izmučeni, bolesni i nemoćni htjeli su ga se barem dotaknuti. Stoga i mi predajmo u Isusove ruke sve što jesmo i što imamo: Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
Franjo je otkrio povezanost Evanđelja s pjesmom i zahvaljivanjem. Kod njega je Evanđelje siromaštva jednako s Evanđeljem pjesme. Franjo je siromah koji pjeva. Imao je "glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan" (1Čel 83:465). Navečer bi Franjo i njegovi drugovi "obilazili grad pjevajući" (2Čel 7:588) prije svoga obraćenja. Njegovo obraćenje nije utišalo njegovu pjesmu, nego joj je dalo novo nadahnuće. Odmah nakon raskida s ocem na sudu pred biskupom Franjo je, kaže Toma Celanski, "išao kroz jednu šumu i francuskim jezikom pjevao pohvale Bogu" (1Čel 16:346). I na taj način je započeo svoj novi život - pjesmom pohvale na jeziku trubadura! Pjesma ga je uvijek pratila. Ona je bila jedna od svojstvenih crta njegova puta prema Bogu. "Iz punine srca su mu govorila usta; izvor prosvijetljene ljubavi, koji je ispunjavao svu njegovu unutrašnjost, izvana je ključao" (1Čel 115:522) ... A gdjekada je ovako učinio. Kad bi u njemu proključala kakva milozvučna melodija, izvana bi pjevušio francuski zvuk božanskog šapata, što ga je skrovito primao, provaljivao bi u klicanje na francuskom. Gdjekada bi, kao što sam vidio vlastitim očima, uzeo sa zemlje drvo te bi ga podržavao iznad lijeve ruke, a gudalo bi napeto pomoću niti držao desnicom i njime bi kao po guslama potezao preko drveta, a to bi izvodio prikladnim držanjem i francuski bi pjevao Gospodinu (2Čel 127:711)... Mnogo puta se dogodilo da je, idući putem, razmatrao i pjevao o Isusu" (1Čel 115:522). Nije pozivao samo počela /stvoreno/ da s njime zajedno pjevaju Isusu, nego i sve ljude: svakako, svoju braću, ali i sve mnoštvo vjernika. Najljepši poziv na pjevanje bijaše Božić u Grecciu: "Pristiže narod... Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje" /veselje/ (Čel 85:469). Za vrijeme mise Franjo kao đakon "zvonkim glasom je pjevao Evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, jasan, glas zvonak! Sve je pozivao na najveću nagradu" (1Čel 86:470).
Ne treba si ipak zamišljati Franjin život kao "jedinstvenu i oduševljenu pjesmu". Bilo je u tom životu i tamnih dana; bilo je časova kada je, obasut svim vrstama tjelesnih i moralnih patnji, bio plijenom žalosti, napuštenosti i tjeskobe. „U tim se časovima potištenosti utjecao pjesmi da iskorijeni iz svog duha "babilonsko zlo" (2Čel 125:709) ... Ovaj je svetac tvrdio kako je najuspješniji lijek protiv tisuće neprijateljevih zasjeda i lukavština duhovna radost“ (2Čel 125:709). Radost kroz pjesmu. Pjevanje mu se tada činilo oružjem protiv napasti žalosti i tuge.
Tako je "onih dana, kad je poradi liječenja boravio u Rietiu, pozvao jednoga od drugova koji u svijetu bijaše citraš te mu je rekao: 'Htio bih, brate, da potajno posudiš citru i doneseš je, njom ćeš bratu tijelu punom boli priuštiti kakvu-takvu utjehu" (2Čel 126:710). Upravo je nakon jedne noći patnja i sumnji sastavio najradosniju pjesmu: Pjesmu brata Sunca. Pjesma ga je oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Poznato je da se Franjo volio uspoređivati s poljskom ševom: "Ona u svom letu slatko pjeva pohvale Gospodinu poput dobrih redovnika koji su se odrekli zemlje"(SP 113:1813).
Pjesma mu ne bijaše samo oružje protiv žalosti, nego i sredstvo ižaravanja i evangeliziranja. Zbog toga je, pošto je ispjevao Pjesmu brata Sunca, "htio poslati po brata Pacifika koji je kao svjetovnjak bio prozvan kralj stihova i bio vrlo vješt učitelj pjevanja. Htio mu je dati nekoliko dobre, duhovne braće da pođu po svijetu, da propovijedaju i hvale Gospodina" (LP 43:1592). I dodao je: "A što su drugo sluge Božje nego neke vrsti pjevači koji trebaju da razigravaju ljudska srca i da ih potiču na duhovno veselje?" (LP 43:1592). Za vrijeme napetosti između asiškog biskupa i gradonačelnika, Franjo ih je pomirio poslavši svoju braću da otpjevaju Pjesmu stvorova, kojoj je dodao zbog okolnosti kiticu o onima koji opraštaju, iz ljubavi prema Bogu (LP 44:1593).
Pjesma, spontani izraz njegove pohvale, oružje protiv žalosti, sredstvo djelovanja i ižaravanja, za Franju konačno bijaše pratnja njegova uzdizanja Bogu, njegova hoda k Ocu. Franjin evanđeoski put, koji je započeo i razvijao se u pjesmi, morao je pjesmom i završiti. "Zato je ono malo dana, što su ga dijelili od smrti, upotrijebio za pohvale i svoje nadasve voljene učenike je poticao da s njime slave Krista. A sam je, koliko je mogao, zapjevao ovaj psalam: 'Iz sveg glasa vapijem Gospodinu, iz sveg glasa Gospodina zaklinjem'. Pozivao je sve stvorove da hvale Boga; i riječima, što ih je nekoć sastavio, pozivao ih je na božansku ljubav" (2Čel 217:809). Franjo je pjesmom otišao svom Gospodinu za kojega je živio i za kojega je pjevao. Draga mladosti evo nam primjera koji možemo u životu nasljedovati i Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. Amen.
