Citat tjedna

„Tada im svima reče: Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne sebe i svaki dan uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

 

Luka 9, 23

kol14818

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske.

Zdunska Wola je mjestašce u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”. Roditelji su mu bili tekstilni radnici. Kolbe je još kao mladić upoznao oslobađajuću, ali i tlačiteljsku dimenziju siromaštva i rada. To je iskustvo sasvim sigurno bilo uključeno u izbor koji ga je naveo da prigrli Pravilo svetoga Franje, postavši franjevac konventualac. Zbog neke laži, jednom mu je majka rekla: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga riječi tako potresle da je odmah odjurio u crkvu te se pred Gospinim kipom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo, Gospa mu je pružila dvije krune, bijelu i crvenu te ga pozvala da odabere jednu, a on je, dijete od samo 10 godina, odabrao obje. One su nekom proročkom znakovitošću označavale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.
Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Školovao se u Lavovu i Rimu, postigao je doktorat iz filoziofije i teologije, a za svećenika je zaređen 28. travnja 1918. godine. Dok je još boravio u Rimu pred njim je zasjao njegov životni ideal. Još od djetinjstva u sebi je nosio izrazitu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrešnoj. Boraveći u Rimu produbio je tu pobožnost te je ona dobila konkretne oblike. Naime, u Rimu su 1917. god slobodni zidari na trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su izrugivali vjeru. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačajati, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo, ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?” Kolbe se tada dao na konkretnu akciju, 16. listopada 1917. osnovao je Vojsku Marije Bezgrešne, u koju su se, na početku, učlanila šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobravanjem njihovog poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrešne i Posrednice milosti”.
Konačno crkveno odobrenje vojska je dobila u siječnju 1922. godine. Po povratku u Poljsku Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrešne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Ovaj njegov pothvat “imao je čar romana i razmjere čuda”- kako to reče kardinal Piazza. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrešne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Tako je i bilo, neki od osnovanih gradova su Niepokalanow (u blizini Varšave) i Nagasaki u Japanu. Grad se Bezgrešne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Grad Bezgrešne, Niepokalanow opisan je kao grad koji je imao svoju veliku izdavačku kuću, zgrade za stanovanje, radionice za kovače, mehaničare, stolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, veliku kuhinju, pekaru i blagovaonicu. Dvije godine nakon osnutka imao je dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Imali su i svoj časopis Vitez koji je tiskan čak u milijun primjeraka, uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, a i manjih djela. Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.” Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrešne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.” Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta. Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. 1930.godine govorio je ovo: “Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrešne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitatelja, polovinu zemljina pučanstva.” U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: “Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrešne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.”
Kad se definitivno vratio iz Japana odlučio se raditi na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrešne. To je bilo njegovo zlatno doba. U to vrijeme, od 1936. god., on je već naslućivao blizinu katastrofe i svojoj braći je spominjao progonstva i ratove, teška vremena, vremena kušnje i malodušnosti, ali ih i hrabrio riječima da se treba složiti s voljom Bezgrešne i da će to povećati njihovu svetost. Nedugo zatim sve se to i ispunilo. Već 1939. god Kolbe se našao u logoru u Amlitzu, nakon 2 godine priveden je u zatvor Pawiak i iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz. Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista. Svoj život je završio u koncentracijskom logoru Auschwitzu, čudesnim djelom ljubavi, sav posvećen drugima, 14. kolovoza 1941. godine u predvečerje Velike Gospe. To je bio njegov susret s Bezgrešnom. Blaženim ga je 1971. proglasio papa Pavao VI, a svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

U svome kršćanskom životu često govorimo baš o raju. Vjerujem da se svatko od nas zapitao i zamišljao kako izgleda raj. Koliko znamo o raju, a koliko bismo uistinu željeli znati o toj velikoj tajni?  Mi znamo da ćemo gledati Boga licem u lice, a znamo i da ćemo ondje naći ispunjenje svih naših najdubljih čežnji. Raj je predivan i stoga nama teško dokučljiv i razumljiv. Unatoč  našem neznanju o pravoj prirodi neba ipak mali dio te radosti možemo doživjeti ovdje na zemlji. Sveti Maksimilian Kolbe je objasnio kako možemo doživjeti to iskustvo. Ovako on piše:
1. Ići na ispovijed s iskrenošću i marljivošću, tugujući zbog svojih grijeha, uz čvrstu odluku o promjeni svoga života. Osjetit će iznenada mir i sreću, iako kratkotrajno, ali će u usporedbi s tim toliki nedostojni užici ovog svijeta stvarno postati mrski.
2. Neka svatko nastoji primiti Isusa u euharistiji uz pravilnu pripremu.
3. Neka nikada ne dopusti svojoj duši da ostane u grijehu, već neka je odmah očisti.
4. Neka hrabro izvrši svoje dužnosti.
5. Neka uputi ponizne i česte molitve Božjem prijestolju, pogotovo kroz ruke Bezgrešne Djevice.
6. Neka pristupa svakom čovjeku s dobrotvornim srcem, noseći za Boga patnje i teškoće života.
7. Neka čini dobro svima, čak i svojim neprijateljima, isključivo iz ljubavi prema Bogu, a ne radi samohvale ili tuđe pohvale.
Tada će shvatiti što to znači imati predokus raja; a možda će češće pronaći mir i radost čak i u siromaštvu, patnji, sramoti i bolesti. Vječnost počinje sada.
Marina Jurić

logo

O nama

FRAMA je kratica za zajednicu, tj. bratstvo mladih koje se naziva Franjevačka mladež. Dakle, kako je navedeno u čl. 1. statuta Frame, ona je »bratstvo mladih katolika koji se osjećaju pozvanima od Duha Svetoga da žive Evanđelje u bratstvu, u svjetlu poruke sv. Franje Asiškoga, u krugu Franjevačkoga svjetovnog reda.

Adresa središnjice Frame i OFS-a

Zagrebačka 18

BiH 71000 Sarajevo

E-mail

frama.fsr.bs@gmail.com

FRAMA OFS Copyright © 2013-2022 All Rights Reserved. Design and development logo