Poticaji su došli iz vjere protestnog pokreta mladih šezdesetih godina da mogu izmijeniti ponuđeni im svijet. Mladi su stvarali i izricali svoj identitet u subkulturi, u undergroundu, u podrumima zdanja koja su im odrasli ostavljali. Mladi iz Crkve jednako su bili zahvaćeni tim nadonosnim pokretom i na poseban način potaknuti dinamikom Drugog vatikanskog sabora.
Prvu opremu, pojačalo i orgulje Hohner, te bas, ritam i solo gitaru, bogoslovi su nabavili vlastitim radom; danima su radili građevinske poslove na novoj zgradi Teologije. Čudesno je bilo to prvo pojačalo, koje je danima radilo pod punim opterećenjem! U prvim glazbenim okupljanjima i nastupima bili su: Rudo Barišić (solo), Ivan Marić (bas), Šito Ćorić (ritam) i Slavko Novokmet (bubnjevi). Pjevali su pjesme «Žetelaca» iz Zagreba i duhovne pjesme američkih crnaca. Uskoro je svirana i prva misa s električnim gitarama i bubnjevima u Crkvi. Pjevala se odmjerena francuska misa Radost moje mladosti. Mnogi su bili zbunjeni, čak šokirani, ali bilo je takvo vrijeme da su svi vjerovali kako se sva svjetovnost mora posvetiti, pa i strastveni ritam koji su plesali svi mladi svijeta. VIS «Jukić» od početka je tražio svoj identitet. Čini se da je zajedničko svima u «Jukiću» bilo da budu prepoznatljivi. Najveći su problemi bili kvalitetni religiozni tekstovi: «Da mi je religiozan tekst da ga mogu pjevati na Trgu Bana Jelačića, a da mi se ljudi ne podsmjehuju», govorilo se tih ranih sedamdesetih. To traženje odvelo je visovce u biblijske tekstove i hrvatsku književnost. Bio je to očito dobar put. I još su nešto željeli: svirati snažno, zvučati muški čvrsto. Nisu, naime, voljeli mlake i beživotne, sladunjave elemente u životu vjere svoje okoline. Pratili su duhovnu pjesmu po svijetu, prevodili je, prepjevavali i pjevali. Preko «Jukića» je zaživjelo u uhu katolika i Hrvata iz Bosne i šire puno modernih pjesama i tekstova i u njima je, zacijelo vjera modernog čovjeka s ovih prostora, nalazila svoj životni prostor. Postupno su ih osvajali i vlastiti tekstovi i kompozicije. Godine 1974. nabavljena je bolja oprema, a legendarni Hohner je umirovljen. Od «Jutra» (kasnijeg «Bijelog dugmeta») nabavljeni su pojačalo Marshall i bubnjevi, a potom novi razglas Yamaha. Stara je oprema dana podmlatku u Visokom. Bilo je to vrijeme kada je VIS-Jukić imao svoj pravi profil i funkcionirao na razini kvalitetnih grupa u Sarajevu. Band se uprisutnjavao u duhovnom životu grada Sarajeva svirajući na nedjeljnoj studentskoj misi u 11 sati u crkvi sv. Ante na Bistriku. Redovito se išlo i na župe diljem Bosne; svirali su mise i duge popodnevne koncerte. Iako su djelovali već desetak godina, tek se negdje osamdesetih javlja mišljenje da bi nešto trebalo i snimiti. Tada je na čelo sastava došao Ivan Opačak, koji je u studentskom smislu bio pojam glazbenika i talenta. I na želju i prijedlog Ive Markovića počinje se raditi materijal za prvi album. Počelo se snimati u studiju sarajevske grupe Resonansa, a snimanje je završeno u Bošnjacima kod Želimira Babogredca. Ploča i kazeta izašli su u izdanju Kršćanske sadašnjosti pod naslovom «Tko me to nepoznatog voli». Unatoč nedorasloj tehnici u snimanju, ta ploča svakako spada u najkvalitetnija ostvarenja na području moderne duhovne glazbe u hrvatskom kulturnom prostoru i mnoge pjesme s te ploče zaslužuju kvalitetniju snimku i prisutnost u duhu i uhu čovjeka kršćanina. Nakon ovoga albuma i članova koji su pristojno radili svoj posao, dolazi do male krize u samim nastupima. Tako je u jednom momentu bio obustavljen rad grupe. Međutim, s novom školskom godinom (1983/84.) nekoliko entuzijasta ipak uspijeva dobiti dozvolu da se napravi kakav-takav band. Moralo se krenuti s ništice, jer su bili sve novi članovi, a neki čak nikada nisu nastupali. U tom su razdoblju napravljene neke nove pjesme, demo-snimci. Povodom sedam stoljeća dolaska franjevaca u Bosnu izlazi novi album pod naslovom «Uhapšen u svojoj magli». Materijal je pobran s raznih strana, a nešto su visovci i sami imali, te je sve to uokvireno u jedan prilično dobro urađen album. Aranžmane je napravio Slavko Nedić, a sve je snimljeno u Zagrebu (1991.), u Monitor audio studiju. Pored malih tehničkih nedostataka, ipak se može reći da je materijal solidno napravljen. Već su na vidiku bila neka druga vremena i pomalo se osjećala nostalgija, ali je «Jukić» ipak i dalje uspješno djelovao i nastupao diljem Bosne i Hercegovine. Odgovarao je potrebama nastupa na misnim i mladomisničkim slavljima, kako bi sve to nekako imalo svoje ozračje i pravi ugođaj. Pred sami rat, visovci s pjesmom «Malo mira» nastupaju i na Hrvatskoj televiziji.
A onda dolazi rat, godine progona, i traženja načina da se preživi i ponovno propjeva! Nakon progona Franjevačke teologije iz Sarajeva studenti su ostali bez ikakvih instrumenata. Opet se moralo početi od ničega. Uz pomoć dobročinitelja uskoro su nabavljeni novi instrumenti, te je VIS-Jukić ponovno oživljen.
 Godine 1996. izlazi novi album pod naslovom «Povratak» sa željom da pruži vjernicima i svima drugima tračak nade u poratnom vremenu, u vremenu u kojem se lako gubi smisao. Aranžmane je napravio  Anto Kovačić. Generacija  visovaca koji su napravili ovaj album sigurno je jedna od najtalentiranijih postava uopće, o čemu svjedoče njihovi brojni koncerti i nastupi diljem Bosne ali i šire.
Povodom 25 godina postojanja VIS-a «Jukić» izašao je i album «25 godina», koji je kompilacija najboljih i najpoznatijih pjesama iz prethodna tri albuma.
 Ista postava visovaca godine 1999. izdaje i posljednji album «Ljubav koja mijenja svijet». Ovaj je, od svih ostalih, tehnički najdotjeraniji album, pa možemo reći i najbolji. Aranžmane su napravili gosp. Pero Čubić (dugogodišnji član Tamburaškog orkestra RTV Sarajevo) i fra Anto Kovačić.
Skoro je 20 godina prošlo kako Vis Jukić nije izdao album. Trenutna postava benda radi na tome i već su od sedmog mjeseca u studiju ZiD u Zenici.
Sviraju na mladim misama, primanjima i obećanjima u Framu, po župama te u inozemstvu.