Bez obzira gdje se nalazili, kojoj religiji ili naciji pripadali, kakvu boju kože ili očiju imali-svi mi čeznemo za srećom!
Najradije se prisjećamo trenutaka iz prošlosti koji su nam izmamili osmijeh na lice i uzbuđeno se radujemo nekim sretnim događajima koje nosi budućnost. Možda sada i nismo najsretniji, ali htjeli mi to priznati ili ne, ako smo uistinu sada razmišljali o prošlosti i radovali se budućnosti, mi smo nasmiješeni.
Čovjek se, u svoj svojoj očaravajućoj kompleksnosti, često opterećava svjetovnim brigama koje mu donose bol i čine ga tužnim. Ponekad mislim kako mi zapravo baš volimo biti tužni jer upravo tugu toliko često odabiremo pored sreće koja se nalazi na dohvat ruke. Ne znaš o čemu pričam? Misliš da buncam i živim u zabludi? Vrlo rado ću ti objasniti.
Sreća je u prvim proljetnim pupovima. U završenoj srednjoj školi. U maturalnoj večeri. U spoznaji da ćeš postati tetka. Sreća je u položenom ispitu. U novom poslu. U mladomisničkom ruhu. Sreća je ruka u ruci. U izgovorenom ''Uzimam!''. Pa čak i u ''Pokoj vječni…'' Posebice tu. Jer iako na prvi pogled izgleda kao gubitak, smrt je ipak novi život. Život u Bogu.
Sreća je spoznaja. Poziva. Ljubavi. Sreća je zalazak Sunca. Pročitana knjiga. Izrađena fotografija na kojoj si s najboljim prijateljima. Iščekivanje nove sezone serije.
Mogla bih ovako nastavi u nedogled ali nadam se da me razumiješ. Imaš razloga biti sretan, iako na prvi pogled to ne vidiš. Pored svega što život nosi, svih patnji i poteškoća, ne moraš još svojevoljno izabrati i tugu. Na koncu, zar nije upravo ta patnja naša mogućnost da se suobličimo s Kristom, što je i vrhunac sreće?
Danas je moderno biti nesretan, sjetno gledati kroz pokisli prozor razmišljajući o svemu ružnom što ti se ikada dogodilo umjesto ustati, otresti prašinu sa srca, istrčati vani i plesati na kiši. Od sreće. Od ljubavi. Od čvrstog uvjerenja da su svi problemi možda veći od tebe, ali su ništavni pred tvojim Bogom. Najlakše je dozvoliti da kiša pada, da prepuni korito rijeke tvog života, da potopi tvoj mali svijet. Ali mnogo je važnije vjerovati u Gospodina i dozvoliti Mu da te s tvojom rukom u Njegovoj ranjenoj i svetoj ruci vodi preko vode grijeha, očaja i ništavila. Samo se s Bogom ruše sve prepreke, brišu sve suze i liječe sve rane. Samo se s Bogom hoda po vodi.
I pitaš se ''Kada se to Gospodin smiješi?'' Pa upravo tada kada se pouzdaješ u Njega. Kada Mu dozvoliš da te patnjom izliječi. Kada odbaciš sav teret koji te sputava i jednostavno pođeš za Njim. Bog se smiješi kada se mi cijelim svojim bićem smiješimo svemu što nas okružuje jer u svakom trenutku znamo da je sve od Njega, plod Njegove ljubavi.
Vrlo dobro znam da nije jednostavno prepustiti se neiscrpnoj ljubavi koja dolazi od Njega jer ona uvijek podrazumijeva praštanje onima koji su nam nanijeli zlo. Ali pokušajmo se svi zajedno u takvim situacijama sjetit tko smo, čije ime nosimo, sjetiti se da nam je Krist utisnut u srcu te nanovo spoznati ljubav kojom nas On oduvijek ljubi. Ta ljubav prašta i nada se, voli i raduje se, i nikad ne prestaje. Na tu ljubav nas je pozvao On! Odazoveš li se-On se smiješi, jer samim odazivom si odabrao sreću. Dakle, i ti se smiješiš! Nikad nisam bila osoba od matematike, jednadžbi i formula, ali ta računica mi je kristalno jasna i vrlo jednostavna: Voliš=praštaš. Praštaš=raduješ se. Raduješ se=Bog se smiješi.
Na koncu, želim ti reći još samo jedno. Ne dozvoli da te svijet oblikuje po svom kalupu. Dopusti Bogu da te formira. Pronađi svoje mjesto gdje osjećaš da pripadaš, gdje puniš baterije, gdje su zalihe smijeha neiscrpne, gdje iz godine u godinu ne gubiš zanimanje nego ono raste i mijenja se. Ja sam svoje mjesto pronašla u Frami, prije skoro osam godina. Dopustila sam malom asiškom siromašku da me oduševi i približi Kristu, da mi pošalje braću i sestre koja su zamijenila mjesta svih onih koji nisu mogli ostati u mnom životu, da mi pokaže zapravo što je to savršena radost.
Tako da jednostavno moram dodati još nešto u onaj niz definicija sreće.
Sreća je Franjo. Sreća je Frama. Sreća su braća i sestre framaši. I malo mi je reći da se Bog smiješi.
Iva Maros, Frama Bosne Srebrene
