Sjedni mirno ili pođi u crkvu pred svetohranište kao da ideš ozbiljno porazgovarati s Bogom.

Saberi se, gledaj u Boga nekoliko minuta, doklegod ne osjetiš da ti je Božja prisutnost na dohvat ruke, a onda tiho govori: “Koje je moje mjesto na Zemlji? Bože Stvoritelju, otkrij mi moje zvanje, moje talente, moje darove!” Izgovaraj to polagano, otežući, u dubokom tihom osluškivanju.
Nakon desetak minuta promatraj svoje tijelo, svoje sposobnosti, dosadašnji život, svoje čežnje, ono što voliš. Izgovaraj to tiho pred Bogom doklegod u sebi ne osjetiš mir. Onda zahvaljuj Bogu za svoje zvanje i darove Duha.

Sljedećih desetak minuta živo u mašti gledaj sebe u onome što osjećaš da je tvoje zvanje. Predoči si svaki detalj. Važno je da je to zvanje izvučeno iz tvoje dubine, a ne iz površnih želja. Tako gledajući svoje zvanje moli Duha Svetoga da s tobom ostvaruje tvoj poziv…

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamijeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.

Netko – Bog – poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, s nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.

Važno je otkriti što voliš raditi i to trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je hoćeš li očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I hoćeš li shvatiti da si dragocjen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.

Tomislav Ivančić