Predstavom “Put u Emaus” naši mladi, framaši i ministranti, predvođeni neumornim duhovnim asistentom fra Bonom Kovačevićem, priuštili su nam dublji doživljaj otajstava Velikog tjedna.
Već dolaskom na glavni trg u Domaljevcu dočekalo nas je ugodno lelujanje šarenih jaja na ogoljenim granama zakašnjelog proljeća. Urešeni drvored nas je podsjetio na veliko otajstvo naše vjere prema kojemu je sve usmjereno.
Obradovala me ispunjena dvorana sa mnoštvom poklonika različitih dobi spremnih podržati i nagraditi rad mladih, sa pogledima uprtim u još zatvoreni zastor dok su s nestrpljenjem očekivali razotkrivanje prve scene.
Glumci su se odlično snašli u svojim ulogama i dočarali scenu na tako jednostavan, a opet izrazito dojmljiv način.
Vjerujem da su se mnoge majke upitale da nisu možda, zbog opravdanih razloga pred sobom, zapriječile svojoj djeci ostvarenje prepoznatih ideala za koje se nisu imali dovoljno hrabrosti izboriti i slijediti ih?
Sadržaj predstave nas uvodi u događaje koji su se tih dana odvijali koje razotkrivamo u dijalogu dvojice braće. Nemili događaji posljednjih dana unijeli su nemir u uobičajenu svakodnevicu jedne obitelji. Mi smo se nadali… Dogodilo se nešto što nismo mogli uopće naslutiti…, a opet neki unutarnji nemir tjera nas da nastavimo slijediti Učitelja koga su nam doslovno “ukrali” ispred očiju. Osjećaju potrebu nastaviti hod putem kojega su prepoznali dok su slušali Učitelja. Ali Njega više nema!?
Čisto srce najmlađega brata budi u njima sigurnost nade: “Učitelj će opet doći!” Maleni se ne boji preuzeti odgovornost za obitelj dok ohrabruje braću da slijede svoj put. Nisu ih zaustavile ni majčine suze. Doduše, zbunilo ih je ruganje žena i nakratko pokolebalo u njihovu hodu, ipak zov srca je nadjačao vanjsku buku i znali su kamo trebaju nastaviti.
I dok im se na putu pridružuje odrpanac u dronjcima ne shvaćaju “da im je srce gorjelo” dok im je tumačio da se baš sve tako trebalo dogoditi. Oni još ne razumiju i ne shvaćaju istinu prisutnosti i blizine Učitelja. Dok su u svom domu ugostili gladnog nepoznatog stranca nisu ni slutili da su primili samog Učitelja.
Slušajući molitvu na aramejskom srsi su nas prožimale i kao da su nas prenijele u davno vrijeme zemaljskog hoda našeg Učitelja koji nam otvara oči lomeći kruh za stolom.
Djetinji glas najmlađega brata vratio nas je u stvarnost: Iščeznuo je s očiju, ali je uistinu živ! Opet je s nama! Uskrsnuo je! Ta spoznaja unosi veliku radost u srca svih sudionika.
Snažna je poruka posljednje scene kada postiđene “lajavice” prilaze i traže oproštenje od braće kojima su se rugale, svjedočeći o susretu s uskrslim Učiteljem. Zaista živ je! Mi smo ga susrele. Uistinu je uskrsnuo!
Poklik: Uskrsnuo je! Odjeknuo je dvoranom i na licima gledatelja ostavio smiješak nade. Tek trenutak poslije zbunjujuće stanke odjeknuo je pljesak zahvalnosti i čestitka našim glumcima koji, ne štedeći svoje vrijeme i ostavljajući svoje umijeće i srce na sceni, obogaćuju naše blagdane.
Hvala vam lijepa! Produbili ste nam veliku istinu vjere, okupirali naše misli bitnim sadržajima i uveli u iščekivanje osobnog susreta s uskrslim Učiteljem! Poveli ste nas u naš Emaus! Hvala od srca!
s. Ana Oršolić
